Dok se mjerodavni u javnosti hvale izjavama poput „medicinsko osoblje vraća se iz inozemstva u Hrvatsku“, televizijske emisije pršte savjetima i hvalospjevima o naprednim metodama liječenja i važnosti rane prevencije. Slušajući sve to, prosječan se građanin opravdano zapita: živimo li mi uopće u istoj državi?
Stvarnost s kojom se pacijenti svakodnevno suočavaju potpuno je drukčija. Kada se pojavi potreba za liječenjem, prvi korak je naručivanje kod liječnika obiteljske medicine. Međutim, telefonske linije danima su neupotrebljive niti na njih netko odgovara. Kako je to moguće? Nakon što napokon uspijete proći tu prvu prepreku i dobijete uputnicu za specijalistički pregled, slijedi ista procedura. Zovete, zovete i zovete, ali s druge strane vlada muk. Bez obzira na to koliko ste udaljeni od bolnice i u kakvom ste zdravstvenom stanju, sustav vas prisiljava na fizički odlazak i čekanje pred šalterom.
Kada mislite da ste konačno riješili problem predajom uputnice, tek tada doživljavate hladan tuš. Ako imate sreće, termin ćete dobiti za nekoliko mjeseci. U suprotnom, čekanje od godinu dana ili više postalo je uobičajena praksa.
Cijelo to vrijeme bolest, koja je na početku bila u ranoj fazi i prema riječima stručnjaka iz medija „lako izlječiva“, ne miruje. Ona progresivno prelazi u fazu koja više ne obećava pozitivan ishod. I gle apsurda! Kada napokon dočekate pregled, sustav vas dočeka pitanjem: „Gdje ste do sada bili?“ Liječenje je sada znatno duže, teže i neizvjesnije.
Krivnja se perfidno prebacuje na pacijenta jer „nije došao na vrijeme“. Nikoga u tom lancu ne zanima što ste mjesecima bili zatočenik njihovih lista čekanja i nedostupnih telefonskih linija. Kod njih na papiru sve funkcionira besprijekorno, a odgovornost za brigu o zdravlju prepuštena je isključivo pojedincu. Gospodo, kako da brinemo o zdravlju na ovakav način?
Odgovor je jasan i poražavajući. Prisiljeni smo odlaziti na privatne preglede koje sami plaćamo. Tamo nas često dočeka isti onaj specijalist čiji smo termin u javnoj bolnici morali čekati unedogled. Tada postaje kristalno jasno zašto su liste čekanja u javnom sustavu toliko duge. No, ta spoznaja ne donosi olakšanje, jer smo u međuvremenu već ozbiljno bolesni, a novčanici su nam ispražnjeni.
Koga zapravo predstavljaju svi ti pusti savjetnici i povjerenstva koji nas svakodnevno bombardiraju porukama o važnosti preventive? Kako provoditi njihove savjete kada u javnom sustavu ne možemo doći na red, a novca za privatne klinike nemamo?
Nije teško skliznuti u mračnu pomisao da smo za ovaj sustav postali višak. Izgleda kao da se sve radi perfidno, s ciljem da se javno zdravstvo devastira, a pacijenti prepuste sami sebi. Ipak, oni koji kroje ovakve politike zaboravljaju jednu ključnu činjenicu: i oni stare i biološki sat kuca svima.
Ova surova istina pokazuje da je ogromno bogatstvo, akumulirano u rukama pojedinaca, postalo metastazirajući karcinom našeg društva. Problem nije u samom novcu ako je pošteno zarađen, već u moći i utjecaju koji on donosi. Ta se moć infiltrirala u mjesta gdje se donose ključne odluke, a one se danas donose u interesu profitera, a ne bolesnih ljudi. Mi, obični građani, u takvom sustavu služimo samo kao resurs za daljnje bogaćenje moćnika.
Na kraju se moramo zapitati: možda smo ipak mi, svojom šutnjom i pomirenjem s tiranijom birokracije, najviše krivi?
Branko Knežević
Leave a Comment