I dođe dan kada se ljudi bili vjernici ili oni koji misle da to nisu u isti glas zapitaju: Bože zašto si to dopustio?”
Zašto je okrutnost bila jača od razuma, kakva je mračna sila ušla u ruke nasilnika da si je uzeo za pravo da uzme život ženi s kojom je nekada živio.
Odgovor se krije u sivim stanicama mozga, koje su još uvijek tajna.
. Jedno dijete ostalo je bez majke i oca, obilježeno je za cijeli život, a za ništa nije krivo..
Drugi slučaj zle sudbine dogodio se u Zagrebu. Obitelji s četvero djece izgorjela je kuća zbog igre s lampicama.
Iz požara dječak je izvukao sliku pokojnog djeda, sve ostalo progutala je vatra zbog sitne rupice na električnom vodiču za lampice.
Sudbina je okrutna prema toj obitelji već su izgubili oca kada je na njega naletio auto u kojem je bio čovjek koji je osuđeni nasilnik u jednom drugom slučaju.
Baka i majka podizale su tu djecu uz socijalnu pomoć, malo novaca, a puno truda. Najviše žale što su u požaru stradali novi dječiji krevetići koje su uz odricanja kupljeni, a djeca su se radovala da će ih ukrasiti svojim crtežima, Dan je obilježen teškim životnim tragedijama, za petero djece nikada ništa više neće biti isto.
Mi ostali u takvom danu ponizni smo i zahvalni što su naši zdravi, što je kuća cijela, što se za ručak nađe nešto na stolu i idemo dalje. Tuđe tuge manje bole, tuđe rane manje peku, a nasilnici su netko drugi izvan našeg svijeta.
Šutimo na kolektivno zlostavljanje ljudi kojima je potres uništio domove, a tamo su djeca koje pate za svojim šarenim krevetičima za stolom na kojem može biti slika djeda ili bake, za stolom gdje ima mjesta za sitne stvarćice važne za boje djetinjstva.
Pustili smo da besčutni ljudi odlučuju o njihovoj sudbini, beskrajno razvlače datum početka obnove njihovi porušenih domova.
Sudbina je okrutna, a ljudi koji bi trebali ublažiti njihove patnje lišeni svake empatije, računaju u nedogled, kakuliraju s godinama života djece u doba koje bi trebalo biti obilježeno bezbrižnošću.
Nikakva administrativna prepreka ne bi smjela biti jača od želje da ta djeca imaju krov nad glavom za svoj krevetić, mjesto za medu i jastuk pod kojim se skriva krpica za spavanje.
U godini kad imamo najviše preminulih, i starci su ostavljeni sami bez novaca, sami bez potpore, bez mogućnosti smještaja u kojem bi se netko mogao pobrinuti za njih s tanjurom juhe i šalicom čaja.
Nekoliko stotina tisuća njih ima mirovinu za cjeloživotni rad manju od novaca koji su potrebni za smještaj u državnom Domu za starije koji iznosi 2940 kuna.
Tokom svog života radili su i izdvajali novce za ceste, za bolnice, za vrtiće, sve cijevi za vodu i grijanje, cijelokupna električnu mreža napravila se od njihovog novca, a država im nije u stanju ponuditi mjesto gdje stane jedan krevet, jedan stol i jedna stolica s jednim ormarom po cijeni koju bi im mirovina mogla pokriti.
Ti ljudi novoj su državi u ruke dali mirovinski fond pun novaca, a danas žive na rubu gladi, nemoćni i stari.
6500 tisuća umrlo ih je više nego lani, no naš Premijer ne mari, on probleme starih ljudi s lakoćom otresa sa revera kao i sve ostale nezadovoljne u državi.
Tvornice gdje se stvara dodana vrijednost dao je ruke ljudima koji ih zbog svojih velikih bonusa tjeraju radnike na siromaštvo i postaju plijen pohlepnika.
Malo je danas tvornica u kojoj radnici imaju plaće koje bi im osigurale mirnu starost. Sve plaće manje od prosječne u Hrvatskoj koja je veća od 7000 kuna dati će mirovinu manje od minimalne, ako se sudbina poigra s njima neće imati mjesta za mirnu starost koje će moći platiti svojom mirovinom .
Vlada koja nema empatije za stradalnike prirodnih katastrofa, za djecu u kontejnerima, koja ne može osigurati dostojanstveni odlazak svojih ostarjelih građana ne smije imati povjerenje nikoga u državi.
Dvije godine od potresa u Zagrebu još ima ljudi u kontejnerima bez priključaka, god. dana na Baniji u kontejnerima bez ijedne sagrađene nove kuće, ali s dostavljenim računima za struju s uplatnicom na kojoj se ponosno šepuri prvo slovo H.
Umirovljenici koji danas prekapaju po kontejnerima nekada su bili ponosni radnici koji su kopali rupe za električne bandere, ponosni radnici Končara koji su kroz ruke propustili milijune kilometara žice koja se ugrađivala u transformatore, ponosne radnice Kamenskog koje su istjerane na ulicu i godinama čekale na isplatu plaće i otpremnine.
Danas su to oni, za koju god. to će biti radnici Podravke, švelje iz Varteksa, prodavačice iz Mlinara, blagajnice Konzuma.
Jučer smo vidjeli ministra rada i socijalne skrbi obećava božićnicu radnicima koji dobivaju plaću iz proračuna. Svi radnici trebaju dobiti božićnicu u tome se ne smiju dijeliti ljudi, svi umirovljenici moraju dobiti božićnicu, a ne samo oni čija je mirovina mala da se niti ne bi smjela zvati mirovinom.
U Zagrebu božićnicu dobivaju samo umirovljenici koji imaju mirovinu ispod 1700 kuna., ali i to u minornom iznosu koji ne pokriva troškove jednog ručka.
Glavni grad opljačkan od bivše gradske vlasti uz potporu vladajućih, ne može svojim umirovljenicima ništa ponuditi, a vladajući likuju nad puknutim cijevima i pobuni privilegiranih građana.
Dragi radnici, danas su žrtve ove Vlade umirovljenici, vrijeme se dalje vrti, sutra će te vi biti umirovljenici, ništa vas ne može pripremiti da ovaj prezir koji prema njima pokazuje ova Vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem.
Ništa vam ne garantira da sutra neće puknuti cijev u vašoj ulici da sutra neće cvokotati vaša djeca.
Ne okrečite glavu od tuđe nevolje, dobro znamo da nevolja ne bira već nemilosrdno udari danas ovdje, sutra negdje drugdje.
Ova gadna nevolja zvana Corona obilježila je naše živote iz nekih ljudi je izvukla zloću, a iz nekih ogromnu dobrotu. Pamtimo samo dobre stvari, zloća neka ode s Coronom, koja izgleda po brojevima popušta.
Ako će broj oboljelih danas biti manji od jučer, to će biti znak da svako zlo jednom prođe, nadajmo se da odlaze u paru, da sa sobom odnose i zlotvore.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment