Dok danski umirovljenici uživaju u najsigurnijoj starosti na svijetu, prosječni hrvatski radnik prema mirovini gleda s tjeskobom. Danski sustav već je sedamnaest godina zaredom proglašavan najboljim na svijetu. Tamošnji građani jednim klikom na aplikaciji vide točno stanje svoje ušteđevine. S druge strane, naš sustav generira minuse i ovisi o proračunskim dotacijama. Pitanje je jasno: možemo li prepisati danski recept?
Doslovno kopiranje je sigurno nemoguće zbog golemih ekonomskih razlika. Ipak, danski principi discipline i upravljanja nama bi mogla biti slamka spasa. Da bismo uspjeli, moramo napustiti političku trgovinu umirovljeničkim glasovima i pokrenuti pametnu, i na neki način bezbolnu tranziciju.
Gdje smo to mi, a gdje je Danska?
Prema dostupnim informacijama, Danska u svojoj mirovinskoj imovini drži nevjerojatnih 206% vlastitog BDP-a. Taj se golemi novac, težak oko 845 milijardi dolara, oplođuje na globalnim tržištima kapitala. Hrvatska je, s druge strane, tek na razini od oko 30% BDP-a unutar obveznih mirovinskih fondova.
Naš prvi stup generacijske solidarnosti ne može preživjeti bez stalnih injekcija iz općih poreza. Doprinosi zaposlenih radnika jednostavno nisu dovoljni. Ključna razlika je u arhitekturi sustava. Danski model počiva na snažnim korporativnim i strukovnim fondovima proizašlim iz kolektivnih ugovora. Kod nas je dobrovoljna trostupanjska štednja još uvijek na marginama interesa građana i poslodavaca. Ne samo to, kod nas je jedan veliki broj umirovljenika umjetno stvoren, umjetno nagrađen i kao takav opterećuje bez da je dovoljno uplaćivao za mirovinu
Kraj ere političke trgovine
Ono što mi je od stjecanja statusa umirovljenika upadalo u oči je jedan potpuno pogrešan način organiziranja umirovljenika. To je organiziranje u neučinkovite političke stranke koje baš nikome ne donose ništa osim njihovim liderima i onima na vlasti. Najveća prepreka našoj dugoročnoj održivosti nije nedostatak novca, već način na koji se sustavom upravlja. Upravo te stranke desetljećima služe kao jezičac na vagi za sastavljanje vlade i održavaju nakaradan sustav.
Taj je model kratkovidan i fokusiran isključivo na četverogodišnje izborne cikluse. Rezultat su vatrogasne mjere, poput jednokratnih dodataka uoči izbora ili ad-hoc izmjena formula za usklađivanje. Mirovinski sustav se mora prestati tretirati kao socijalno pitanje i postati prvorazredni nacionalni ekonomski projekt.
Tranzicijska strategija u tri koraka
Najveći strah politike i javnosti opravdano je usmjeren prema tranzicijskom trošku. Kada se dio novca preusmjeri u dugoročne fondove, u proračunu privremeno nedostaje novca za trenutne isplate. Taj se prijelazni period može premostiti najmanje bolno kroz tri jasne faze.
Prvi korak je podizanje zaštite i apsolutnog fiskalnog zida oko sadašnjih umirovljenika. Njihova prava moraju biti ustavno zaštićena i potpuno izolirana od reformske dinamike. Usklađivanje mirovina treba automatizirati i vezati isključivo uz inflaciju i troškove života, bez prostora za političke i predizborne kalkulacije.
Drugi korak je formiranje posebnog prijelaznog fonda financiranja. Manjak u proračunu ne smije se rješavati većim porezima na plaće jer bi to dotuklo gospodarstvo. Fond se može puniti pripajanjem dobiti profitabilnih državnih poduzeća, prihodima od privatizacije nestrateške imovine i izdavanjem namjenskih državnih obveznica ali i preraspodjelom trošenja državnog proračuna.
Treći korak je postupno uvođenje korporativnog modela kroz možda petogodišnji ciklus. U prve dvije godine država treba uvesti stopostotnu poreznu olakšicu na dobit za poslodavce koji uplaćuju dobrovoljnu mirovinsku štednju svojim radnicima. Nakon toga slijedi model automatskog uključivanja, gdje se svaki novi zaposlenik automatski upisuje u strukovni fond, uz pravo na ispis. Svjetska praksa pokazuje da u takvom sustavu preko 80% radnika trajno ostaje štedjeti. Na koncu, kolektivnim ugovorima fiksirale bi se dugoročne stope doprinosa.
Od glasačkih mašinerija do profesionalnih lobija
Reforma zahtijeva i prelazak na jedan drugi model upravljanja. Umjesto političkih stranaka, interesi starije populacije trebali bi se artikulirati kroz masovne, profesionalne strukovne saveze. Takve organizacije u svijetu, djeluju kao ekonomski lobiji koji s Vladom pregovaraju na temelju neovisnih izračuna stručnjaka.
Upravljanje HZMO-om mora se povjeriti profesionalcima s međunarodnim iskustvom, a ne stranačkim kadrovima. Uvođenjem transparentnih digitalnih platformi administracija bi postala brža i jeftinija.
Konačno, država mora omogućiti mirovinskim fondovima da akumulirani kapital, umjesto u pasivne državne obveznice, agresivnije usmjeravaju u velike domaće javno-privatne projekte. To uključuje energetsku mrežu, željeznice, moderne domove za starije…! Tako fondovi ostvaruju visoke prinose koji pobjeđuju inflaciju, država gradi infrastrukturu bez rasta javnog duga, a posljedični rast BDP-a automatski puni proračun za sadašnje umirovljenike. Sve to naravni traži jednu jasno definiranu odgovornost za odlučeno i poduzeto u cilju zaštite uloga u fondove i reinvesticija tih uloga.
Danska disciplina kao putokaz
Poznato je da danski mirovinski sustav nije nastao u vremenima izobilja. Stvoren je kasnih 1980-ih kao izravan odgovor na tešku gospodarsku krizu, visoku nezaposlenost i proračunski deficit. Danci su tada shvatili da sustav zahtijeva radikalan zaokret i čvrst društveni konsenzus.
Hrvatska u ovom trenutku ne može kopirati dansko bogatstvo jer ga jednostavno nema. No, ono što možemo i moramo kopirati jest njihova institucionalna disciplina, profesionalizacija upravljanja i pametno fazno planiranje. Zaštitom sadašnjih umirovljenika i rasterećenjem buduće štednje, tranzicija prema najboljem modelu na svijetu može postati realna ekonomska mogućnost, a ne utopija.
Branko Knežević
Leave a Comment