Svjedočimo najnovijim medijskim napisima prema kojima država, nakon tragedije u Andraševcu i prvotnog strožeg režima, sada ponovno popušta uvjete za obiteljske domove kako bi spriječila potpuni krah sustava. Broj domova je zbog strogih pravila već pao s 400 na 255. No, što to točno znači i kako ta odluka izgleda iz perspektive običnog umirovljenika, krajnjeg korisnika ili člana obitelji koji taj smještaj mukotrpno financira?
Prije svega, potrebno je jasno istaknuti da država kroz svoje institucije čini poražavajuće malo u segmentu smještaja starijih i nemoćnih osoba. To je daleko manje od onoga što je trebala, mogla i morala učiniti da je u vođenju socijalne i fiskalne politike bilo imalo zdravog razuma. Trenutačne izmjene propisa zapravo su potezi očajnika koji pokušava oprati vlastitu savjest te opravdati dugogodišnji nerad i nered.
Činjenica je da izuzetno mali broj privatnih smještajnih jedinica svojim stanjem i uslugom opravdava visoku cijenu smještaja. No, kako to uopće očekivati ako znamo da se u najvećem broju slučajeva radi o prenamijenjenim obiteljskim kućama? Takvi objekti niti su bili projektirani niti građeni za trenutnu namjenu, pa ih je i uz maksimalnu volju vlasnika nemoguće dovesti na potrebnu razinu standarda. Kada se tome pribroji dobro poznata domaća sklonost izigravanju propisa te koruptivno postupanje pri dodjeli odobrenja za rad, dobivamo stvarnost koja je blago rečeno zabrinjavajuća.
U praksi to znači da veliki broj objekata ne zadovoljava ni minimalne tehničke i izvedbene uvjete. Riječ je o kućama katnicama u kojima raspored i izvedba prostorija ne mogu pružiti dostojanstven standard većem broju ljudi, napose u psihofizičkom stanju u kojem se korisnici nalaze. Povezanost između etaža potpuno je nefunkcionalna za bolesne i nepokretne osobe, što u slučaju potrebe za hitnom evakuacijom predstavlja izravnu opasnost za ljudske živote.
Ništa bolja situacija nije ni s brojem kvalificiranog osoblja koje je na raspolaganju štićenicima. Prehrana, medicinska skrb, a vrlo često i sama higijena, nalaze se na izuzetno niskoj razini. Zbog manjkave kontrole rada, nerijetko svjedočimo i vrlo problematičnom odnosu prema štićenicima od strane osoblja, ali i samih vlasnika.
Sav taj nered, s kojim se građani susreću u stvarnom životu – za razliku od onog koji se prikazuje u administrativnim uredima – jasno upućuje na to da je cijena takvog smještaja drastično visoka i posve neodgovarajuća. Sve je to izravna posljedica loše fiskalne i socijalne politike: ogroman se novac troši na pogrešne ili nepotrebne adrese, dok se potencijalna ulaganja, uključujući i ona od strane mirovinskih fondova, zaobilazno troše umjesto da se usmjere u izgradnju modernih domova za starije. Da stvar bude gora, zbog neodgovornog upravljanja drastično su srozani uvjeti života čak i u javnim zgradama koje su pod ingerencijom županija ili gradova.
Kozmetičke promjene pravilnika i preusmjeravanje odgovornosti na tuđu adresu nisu potezi države kojima bismo smjeli biti zadovoljni. Ovo je neuralgično područje o kojem se u javnosti izuzetno malo govori. Nažalost, u tome prednjače i same umirovljeničke stranke, od kojih bi se s pravom morala očekivati znatno veća angažiranost i glasnija borba za dostojanstvo naših najstarijih sugrađana.
Branko Knežević
Leave a Comment