Jutro je.
Sunce svojom majčinskom nježnošću probija oblake, a blistave zrake padaju na uredno podšišanu travu uz trasu autobusa broj 113 na zagrebačkom Jarunu, dajući joj gotovo smaragdni odsjaj.
Tu jutarnju idilu narušava prizor otpada koji se, igrom slučaja, našao ondje gdje mu nije mjesto: na toj istoj travi, stršeći poput HDZ-ovih predizbornih obećanja.
Susjed, s kojim sam šetao prema obližnjem kafiću, prvi je primijetio nepravilnost i skrenuo mi pozornost na prizor.
Šok koji smo doživjeli, pomiješan s nevjericom, u trenu nas je izbacio iz idiličnog raspoloženja i gurnuo u stanje pripravnosti, ali i lagane bespomoćnosti.
Kome se obratiti!? Koga zvati za pomoć? Ide li tetrapak u papir ili plastiku!? To su bila samo neka od pitanja koje su nam okupirale misli.
No našim je patnjama kraj stigao iznenađujuće brzo, i to u liku dviju junakinja odjevenih u crne hlače s kričavo žuto-zelenim uzorkom pri dnu nogavica.
Prije nego što smo uopće uspjeli definirati točnu nijansu tog uzorka, otpad je već bio uklonjen, a donedavno oskvrnjeni komad trave ponovno je zadobio svoj ponosni sjaj.
Dvije junakinje, djelatnice iz Čistoće, nasmiješile su se svojim besprijekornim osmijesima, blistavima poput sunca, zatim se nonšalantno okrenule i nastavile svojim putem.
Sunce i dalje blješti.
Trava je čista i zelena.
Život je lijep.
Anđelko Jeličić
Leave a Comment