Hrvatsko zdravstvo već godinama djeluje kao sustav na rubu pucanja, ogromni dugovi, duge liste čekanja, kroničan nedostatak medicinskog osoblja i zastarjela oprema. Istodobno, privatne specijalne bolnice, poliklinike i razne druge privatne prakse bilježe konstantan rast prihoda i dobiti, uključujući i poslove koje obavljaju za javno zdravstvo. To nije samo paradoks, to je simptom duboko poremećenog sustava.
Prema javno dostupnim podacima i izvješćima, dugovi javnih zdravstvenih ustanova, najviše bolnica, kontinuirano rastu, a država ih periodično sanira novcem poreznih obveznika. No, te sanacije ne rješavaju uzrok problema već samo kupuju vrijeme. U međuvremenu, pacijenti čekaju mjesecima, pa i godinama, na dijagnostiku ili zahvate koje privatni sektor može pružiti odmah, naravno, uz odgovarajuću cijenu. A kada te usluge plaća HZZO, razlika između javnog troška i privatnog profita postaje još očitija.
Posebno je indikativan primjer skupe dijagnostičke opreme, poput PET/CT uređaja. Dok se u javnom sustavu godinama odgađa njihova nabava uz obrazloženje neisplativosti, nedostatnog prostora i sl. HZZO istovremeno plaća privatnim ustanovama preglede po cijenama koje u relativno kratkom roku premašuju vrijednost samog uređaja. Postavlja se logično pitanje. je li doista riječ o financijskoj racionalnosti ili o svjesnom modelu preusmjeravanja javnog novca?
Još je apsurdnija činjenica da javne zdravstvene ustanove uglavnom posluje sa minusom, dok gotovo svi subjekti koji posluju s HZZO-om od privatnih klinika do dobavljača medicinske opreme i lijekova ostvaruju dobit. U zdravom sustavu bi dio tog rizika bio ravnomjernije raspoređen, no u hrvatskoj praksi, javni sektor preuzima gubitke, dok privatni ubire profit.
Ovakav obrazac neodoljivo podsjeća na scenarij hrvatske brodogradnje. Državna brodogradilišta desetljećima su gomilala gubitke, dok su kooperanti i povezane tvrtke uredno zarađivali. Na kraju su brodogradilišta proglašena neodrživima, a račun ispostavljen poreznim obveznicima. Danas se čini da zdravstvo ide sličnim putem, sustavno slabljenje javnog sektora stvara “dokaz” njegove neučinkovitosti, čime se opravdava daljnja privatizacija.
Ključno pitanje nije samo ekonomsko, nego političko. Tko je dopustio takav model? Tko je odlučivao o prioritetima ulaganja, mreži javnih usluga i ugovorima s privatnim sektorom? U sustavu gdje se uprave bolnica imenuju politički, gdje je odgovornost nepostojeća, a nadzor slab, prostor za klijentelizam i interesne mreže postaje ogroman. U nekoliko riječi, uzroci su bolno jasni, politička imenovanja, nedostatak strateškog planiranja, kronični manjak transparentnosti i sumnje na koruptivne prakse. Kada takvi faktori postanu pravilo, rezultat nije iznenađenje nego logična posljedica.
Zdravstvo ne može funkcionirati kao tržišni eksperiment u kojem javni sustav služi kao amortizer gubitaka, a privatni kao generator profita. Ako se taj trend ne zaustavi, Hrvatska riskira scenarij u kojem će javno zdravstvo postati tek minimalna sigurnosna mreža za najsiromašnije, dok će svi ostali biti gurnuti prema privatnim rješenjima. Vrijeme je za ozbiljan zaokret, transparentne financije, depolitizaciju upravljanja i jasnu strategiju jačanja javnog sustava.
Bez snažnog javnog zdravstva nema ni socijalne sigurnosti ni stvarne jednakosti, a bez toga nema ni države kakvu građani zaslužuju.
U Zagrebu, 02.03.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment