Ispričat ću vam jednu priču, možda vam zvuči poznato, probudi u vama emocije, izmami suze…a možda samo odmahnete rukom i opišete me kao još jednu budaletinu čije mišljenje ne vrijedi kao crno pod noktom.
Bez obzira na vašu reakciju, ja ću vam priču ispričati.
Bilo je to davno, nakon velikog rata zavladala je glad. U jednoj zemlji koja je nekada bila veličanstvena zavladalo je beznađe. Majke su tražile sinove, zaručnice su plakale za životima svojih voljenih, neki su se iz rata vratili, ali to nisu bili isti ljudi, djeca su gladovala, žene oplakivale muževe i mijenjale ih na poslovima koje su inače radili kako bi njihova djeca ipak imala koricu kruha. Narod je bio osiromašen i demoraliziran, pogodila ga je inflacija, nametnute su velike odštete za koje ti ljudi nisu bili odgovorni, oni su bili samo uvučeni u sukob koji je pokrenula neka prazloglava budala željna krvoprolića. Tužni ljudi izgubili su svaki kompas, u borbi za pukim preživljavanjem radili su sve što se nudilo, pa čak i gazili dostojanstvo, sve za koricu kruha…
Jedan dječak je sve to promatrao i razmišljao koji bi mogao biti razlog te velike patnje koja ni njega nije poštedjela. Tijekom života zadesile su ga mnoge tragedije, iako je gubitak majke u njemu izazvao najveću bol…Tumarao je ulicama, promatrao tugu sebi sličnih, zabilježavao, razmišljao…
Kako bi preživio prodavao je slike za sitniš, bio je beskućnik, okusio rat…
Ubrzo je shvatio da je srž problema u nametnicima koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći da napakoste nevinim ljudima i oduzmu im sreću.
Ova maleni dječak više nije bio tako malen, odrastao je mudra čovjeka koji je svoje mudrosti djelio sa svojim ljudima. Nažalost, nitko ga nije slušao. Kada je pokušao svrgnuti s vlasti nametnike, ni tada ga nitko nije slušao…
Napisao je priručnik, ali ni taj priručnik nisu pročitali ni sljedili, njemu slični, one koje je pokušao uzdignuti i obraniti.
…
Nakon nekog vremena, ipak su nekima čahure pale s očiju. Nered i tuga u kojem su živjeli zamijenilo je dvanaestogodišnje razdoblje sreće i slobode. Djeca više nisu bila gladna, majke i žene su ohrabrivane da se posvete svojim obiteljima, očevi su radili, neki su bili vojnici, drugi zanatlije, pisci, umjetnici, sportaši, industrijalci…u zemlji sunca ponovno je sve cvalo.
Ovaj mudri čovjek je zrake sunca htio podijeliti i s drugim narodima, sebi sličnima. Neki su prihvatili, neki ne. Oni koji su prihvatili živjeli su svoj vrhunac, vratili dostojanstvo i hodali stazom života uzdignuta čela. Prekrasnih dvanaest godina…slavila se priroda, život, slavio je čovjek koji je napokon bio uzdignut na razinu koje je bio dostojan.
Sve ono što ga je ograničavalo i sputavalo bačeno je u zaborav, ali problem je bio u tome što se s nametnicima nije postupilo kako je trebalo.
…
Nakon dvanaest godina slavlja i blagostanja, pošast se vratila. Ovoga puta mnogo gora nego prije, baš poput vuka u janjećoj koži iznenadila je stanovnike zemlje sunca i brzo ugasila sunce koje ih je grijalo. Mudri čovjek se nije mogao nositi s porazom, preselio se na nebeske proplanke, ali prije nego je otišao, rekao je da se carstvo ne ostavlja neprijatelju, već da se njegovi ratnici bore za nove generacije. Nažalost sunce se ugasilo, a štakori su zavladali. Sedamdeset godina nakon što je sunce zašlo, stanovnici zemlje trpe velika ugnjetavanja.
Nametnici su im oduzeli sve, uništili su im drušvo, prirodni poredak, otuđili imovinu, pobili sinove, iskoristili žene, a od djece su im napravili bića nesposobna za samostalan život, bića bez emocija i ponosa. Sve su to napravili uvjeravajući stanovnike da sve rade za njihovo dobro, te da ih oslobađaju tiranije i jednoumlja čovjeka koji ih je dvanaest godina držao u svojim diktatorskim šakama, ubijao i uništavao.
…
Zasljepljeni stanovnici su u tu priču povjerovali, te je danas prepričavaju svojoj djeci. Djeca im žive u zabludi, ratuju jedni protiv drugih, gladuju, prazni su, nesretni i životi im nemaju smisla. Cijeli život trče za nečim što su im neprijatelji nametnuli kao vrijednosti, iako sve to skupa ne vrijedi ništa. Žive isprazne živote, bez obitelji, utopljeni u svojoj udobnosti i zavedeni svjetovnim slabostima.
Tako jadni, bez ljubavi, uvjereni su da su uznapredovali te da žive slobodno.
Objavljuju im ratove, oni šute, gaze ih, opet šute, ubijaju im djecu u majčinim utrobama, oni opet šute…
Gladni su i demoralizirani, te kao takvi sve više dolaze na rub propasti, samo što ovog puta nema mudrog čovjeka da ih izvuče.
Jedino što je od njega ostalo su riječi:
“Jednoga dana, moj duh će izaći iz groba i svijet će znati da sam imao pravo.”
I znate što, imao je pravo.
Ali kraj priče ostavljam Vama da završite.
Iva Svaguša
Leave a Comment