Koliko nepravde samo u jučerašnjem danu.
Ugašena se četiri ljudska života u jednom trenu.
Radnici su išli na posao , pošumljavati šumu, išli su obogatiti izvor kisika za sve ljude.Njih više nema i za njih je priča gotova, bez obzira tko je kriv, jer kriv vozač kamiona ili održavanje vozila ,odgovor na to pitanje neće ih vratiti njihovim obiteljima, njima će ostati samo tuga jer su njihovi prerano otišli na put bez povratka.
S druge strane gledamo raciju policije u lokalu u kojemu se održava tulum. Mladi i ne tako više mladi ljudi svjesno dovode u opasnost i sebe i sve ostale oko sebe.
Njih 170 u jednom prostoru s pozitivnim na Coronu među njima.
Svjesni smo da se mladost živi u mladosti, ali ti ljudi možda će sutra trebati pomoć u bolnici. Možda više mjesta neće biti, možda zauzmu posljednji krevet, možda zbog njih neće više biti mjesta za druge.
Svi smo u mladosti činili nepodopštine, s odmakom vremena drugačije gledamo na mladost, no svjesno, ugrožavati tuđe živote da bi se živjelo punim plućima isto je kao stisnuti gas papučice automobilu, kako je napravio dečko u Ilici.
On je ubio dvije žene, jedna od njih je bila moja prijateljica. Radile smo zajedno blizu 40 godina, ona je bila 2 mjeseca pred mirovinom, imala je svoje planove kako će provesti starost.
Učinio je još jednog čovjeka trajnim invalidom, a on je ostao živ i skoro potpuno zdrav.
Dok se vodila istraga on je nastavio živjeti, oženio se i dobio dijete, iako mu je djevojka koja poginula navodno, bila cura. Nije puno tugovao niti je vrijeme provodio u kajanju, krenuo je dalje bez obzira na grobove koje je ostavio iza sebe.
Doći će vrijeme poslije Corone, ostat će puno grobova iza toga, bit će i onih koji možda nisu trebali umrijeti, a umrli su jer je netko drugi htio živjeti životom kakav je odgovarao njemu.
Svi zajedno moramo prije svega biti tolerantni ljudi, moramo uvažavati tuđe pravo na život, pravo na strah od bolesti, pogotovo od ove bolesti koja ne pogađa jednako.
Za nekog je to borba za udah malo zraka, a eto, pozitivan mladić na Coronu zabavlja se u noćnom klubu.
Zašto je to tako nitko ne zna , ali bliži se dan koji nitko ne želi , dan kada će čovjek odlučiti tko će dobiti pomoć , a tko neće , jer su bolnički kapaciteti prepuni.
Humani liječnički poziv postat će ogroman teret za one koji će morati o tome odlučivati.
Mladi moraju biti svjesni svoje odgovornosti u svemu tome, njihovi trenuci opuštanja i radosti za neke može biti kraj života i njihovih nadanja.
U tome svemu nikako ne stoji tvrdnja da stari žive na štetu mlađih, da oni gube svoje prilike kako bi stariji živjeli. Ti stariji imali su svoje izazove, neki i dva rata, dvije obnove porušene Domovine.
Samo jaka volja i velike žrtve održale su ih u životu, bilo je tu puno većeg odricanja od propuštene zabave u noćnom klubu, za kave u kafićima niti je bilo vremena niti novaca.
I ovo će proći, svatko sa svoje strane mora učiniti da bude što manje žrtava, moramo čuvati jedni druge, savjest u ljudima ostaje i nikada ne znaš kada će stići kazna za učinjeno, ali i za ono što nije, a moglo se učiniti.
Prepušteni na milost i nemilost političarima koji u tome vide priliku za sebe, brinu samo o tome kako da se održe na poziciji vlasti, da održe visoki standard za sebe i svoje prijatelje,
mi ostali, moramo biti zajedno, jedni za druge, stariji svojim ponašanjem što manje opterećivati mlađe, a oni mlađi, štititi starije.
Samo tako će biti manje ovakvih groznih dana iza nas, samo jedna žrtva s tuluma cijena je previsoka, za trenutak opuštanja, žrtvovati nečiji život, veliki je teret za nositi dalje kroz život,
onog koji je svjesno riskirao.
Sasvim je drugačije, ali još strašnije, da nam a cesti ginu ljudi koji su htjeli zaraditi kruh humanim poslom i osigurati povoljne uvjete za život budućim generacijama.
Na mjestu njihove pogibije treba zasaditi četiri drveta, kao simbol da se nit života ne može prekinuti.
Tako bi nastavili život, a u krošnjama izraslog drveća, šumila bi priča o njihovoj tragediji.
Naše prisustvo na zemlji mora ostaviti trag u nečemu što živi, ako ostaju samo grobovi, nismo ni trebali živjeti.
Još jedno jutro je pred nama, ostaju nam jedino stare poslovice koje su stvorili ljudi puno prije nas, poput one da poslije kiše dolazi sunce, toga se držimo, treba vjerovati da će poslije ružnog dana doći i pokoji lijepi, sunčani bez ružnih vijesti.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment