By U sjeni demografske krize i gotovo zapuštene starosti koja potresa Hrvatsku, stvorili smo opasan društveni presedan. Dok se javni diskurs uporno vrti oko „ulaganja u mlade“ kao jedinog spasa, generacija koja je tu istu zemlju izgradila političkim djelovanjem smještena je u zonu nepotrebnog, proračunskog tereta. Nalazimo se danas u paradoksalnoj situaciji koja djeluje kao besplatni obrazovni inkubator za najrazvijenije europske ekonomije, dok istovremeno vlastitim građanima treće životne dobi uskraćujemo dostojanstvo, posebno one posljednje trenutke.
Hrvatski sustav visokog obrazovanja postavljen je tako da nudi gotovo potpunu subvenciju studiranja bez ikakvih uvjeta. Država ulaže desetke tisuća eura u svakog studenta poput liječnika, inženjera ili programera…! To se popularno naziva „investicijom u ljudski kapital“ međutim, u ekonomskom smislu, investicija podrazumijeva povrat uloga a postižemo li to?
.Kod nas, taj povrat vrlo često izostaje. U trenutku kada netko primi diplomu u ruke, on postaje najpoželjnija roba na globalnom tržištu rada. Bez ikakve obveze prema poreznim obveznicima koji su mu platili školovanje, on može (i često to čini) svoj prvi radni dan započeti u nekoj bogatijoj državi. Na taj način Hrvatska subvencionira strani mirovinski i zdravstveni sustav kao i proračun, dok vlastite rupe u fondu solidarnosti, krpa novim zaduživanjima. Postavlja se pitanje, je li moralno i ekonomski održivo da zemlja s jednom od najslabijih ekonomija u EU djeluje kao humanitarna udruga za obrazovanje kadrova bogatim državama?
S druge strane medalje nalaze se umirovljenici. U proračunskim stavkama oni su tretirani kao, gotovo nepotreban „rashod“. Njihova prava, stečena desetljećima rada, često se u javnosti prezentiraju kao milostinja države ili predizborna, na kraju neispunjena obećanja. Dok mlade potičemo na mobilnost i istraživanje svijeta, stariji su nam nerijetko zarobljeni u sustavu koji ih niti prepoznaje niti vidi.
Pored niskih mirovina, jedan od najočitijih primjera tog zanemarivanja je sustav hospicija i palijativne skrbi. U državi u kojoj je svaka četvrta osoba starija od 65 godina, mi i dalje brojimo krevete za umiruće na prste jedne ruke. Strategije se pišu, čekaju i brišu, dok liste čekanja postaju preduge za one koji vremena više nemaju. Ako je student investicija, umirovljenik bi trebao biti svjedočanstvo uspješnog društva i odraz zahvalnosti tog društva prema njemu. Umjesto toga, on je postao simbol štednje.
Ovakva politika izravno krši moralne društvene norme i ubija, ljudsko dostojanstvo. Današnji umirovljenici su kroz svoje radno vrijeme gradili sveučilišta, domove i bolnice koje danas koriste mladi i stariji. Očekivanje koje su imali, da će sustav o njima brinuti u starosti niti su smatrali niti je trebao biti „trošak“, već dug koji im društvo treba vraćati.
Globalizam i fluktuacija radne snage napravili su i dalje rade svoje ali država mora i može osigurati uvjete da mladi stručnjaci ostanu i vrate dio uloženog u njihovo odrastanje i školovanje. Možda je vrijeme da se preispitaju i jedan i drugi model . Je li moguće uvođenje nekog modela po kojem bi se trošak studija vraćao kroz određeni broj godina rada u Hrvatskoj. Time bi se osigurao barem minimalni povrat investicije koji bi se mogao preusmjeriti upravo u sustave skrbi za najranjivije.
Dugoročno, postajemo društvo koje se odriče svoje prošlosti kako bi financiralo tuđu budućnost i time se osuđujemo na propast. Dok god se na mirovinu gleda kao na gubitak, a na školovanje za izvoz kao na uspjeh, Hrvatska će ostati zemlja s vrhunskim obrazovnim rezultatima ali uglavnom, za tuđa gospodarstva. Dostojanstvo u starosti i odgovornost u mladosti moraju postati dvije strane iste medalje, jer bez onih koji ostaju i rade, sustav solidarnosti postat će samo mrtvo slovo na papiru.
Ovakva politika nekontrolirane uvozne radne snage može dati samo dio onoga što nam nedostaje ali i donijeti nešto drugo s čime, nije baš sigurno da se dobro nosimo. Nešto bi u svakom slučaju trebalo mijenjati i u politici prema mladima i onim starijima.
Branko Knežević
