Evo, proslavljamo 30 godina hrvatske države te možemo zaista biti sretni da smo konačno ostvarili vjekovni san o svojoj državnoj suverenosti, slobodi i konačno svoj na svome. Zaista lijepo, ali danas, uz dnevne podatke o zaraženima, zapljusnula nas je jutros porazna vijest Državnog zavoda za statistiku RH prema kojoj je Hrvatska u deset godina od zadnjeg popisa izgubila 396.360 stanovnika. Popis stanovništva proveden u Hrvatskoj 2021. godine pokazao je da je Hrvatska sa 4.284.889 stanovnika u 2011. došla na 3.888.529 što je pad za 9,5%.
Što kazati na to?
Ovaj podatak kao da je uzbudio Hrvatsku,,,, iznenadio svih, ali pitam se da li je to iznenađenje? Ne, svakako da nije, barem ne za nas koji se bavimo ekonomskim problemima Hrvatske, jer demografski pad stanovništva prije svega je ekonomsko pitanje, a što kolega demograf prof. dr. sc. Stjepan Šterc također ističe i potvrđuje. Ovaj pad je najavljen u brojnim znanstvenim radovima, kako mojim i mojih kolega sa ekonomije u Splitu i Zagrebu, tako i doc. dr. sc. Tade Jurića sa KBSa. Kolega Jurić u svojoj zadnjoj knjizi „Gastarbeiter Millennials“ navodi kako njegova istraživanja procjenjuju da je u zadnjih 8 godina Hrvatsku napustilo nešto preko 300.000 hrvatskih građana, od čega je oko 150.000 mladih visokoobrazovanih ljudi. Kao ekonomista, odmah sam procijenio visinu direktne financijske štete samo od odlaska tih 150.000 obrazovanih Hrvata te sam kao rezultat dobio da je visina štete jednaka 12,5% iznosa godišnjeg Hrvatskog budžeta. O šteti izgubljenih radnih mjesta, šteti pada proizvodnje, šteti od dodatnog obrazovanja nekih novih ljudi, kao i svim drugim posrednim oblicima štete, još nitko nije govorio, ali govorit će. Stoga, rezultat popisa stanovništva veoma je bio poznat svima nama koji se bavimo demografijom, ekonomskim problemima hrvatskog gospodarstva, i koji istraživanjima obrađujemo „rupe iz kojih curi na sve strane“, kako bi se reklo u narodu.
Ovaj je popis stanovništva samo potvrdio sve što smo znali, i ništa drugo, pa se ne treba čuditi. Znali smo i za demografsku katastrofu promatrano po regijama i županijama, pa sad objavljeni podaci nisu nikakva posebna novost. Zagreb, kao centar svih zbivanja u Hrvatskoj bilježi pad stanovništva od 2,5%, što obzirom na činjenicu velikog europeiziranog grada nije novost. Zagreb, kao gospodarski najrazvijenija regija Hrvatske (prema istraživanju GEM Hrvatska 2019-2020 „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?“), ostaje načelno u svojim gabaritima, iako i ovaj mali pad, obzirom na stanje u državi, puno kaže. Svi daljnji rezultati sukladni su stupnju razvijenosti (prema istraživanju GEM Hrvatska 2019-2020 „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?“), pa Vukovarsko-srijemska županija bilježi pad od čak 19,5%, a slično je stanje i u cijeloj regiji Slavoniji i Baranji. Zahvaljujući ljetnom turizmu, Dalmacija, po razvijenosti druga regija u Hrvatskoj (prema istraživanju GEM Hrvatska 2019-2020 „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?“). „zabilježila je najmanji pad broja stanovnika, pa tako Dubrovačka županija ima pad od 5,5%, a Zadarska županija 5,7%. Čak 12 županija Hrvatske bilježi pad broja stanovnika veći od 10%, a niti jedna županija ne bilježi pozitivan rezultat.
Pravo je pitanje zašto nam se sve ovo događa?
Kao što već dugo godina govorimo, a kolega Šterc zahvaljujući malo boljem kontaktu sa medijima sve to potvrđuje, demografski pad Hrvatske, promatran kroz iseljavanje Hrvata u inozemstvo nije poradi dohotka. Takva obrazloženja su samo odraz neznanja ili pak pokušaja bijega od istine. Ona prava i dokazana istina je da ljudi ne napuštaju Hrvatsku zbog ekonomskih razloga već zbog neuređenosti hrvatskog društva i načina upravljanja državom. U vremenu globalizacije, dnevnog stresa, primjera nepoštovanja zakona od najviših vrhova države pa na niže, korupcije i nepotizma, mladima je dostupan uvid u druge sređene države koje, kroz svoje programe demografskog održanja, pozivaju mlade i obrazovane na useljenje. Teško je tome odoljeti, a pjesme sa tekstovima kao što je „nek te hrani kora kruva, kapja vina, mrvu soli, nek ti kušin bude stina, al Hrvatsku sine voli“ ostaju samo za pijano društvo u trenucima godišnjeg odmora u Hrvatskoj, a onda opet natrag na posao i u život u neku državu koja ti osigurava građanska prava i mir u okruženju. Stoga, demografsku katastrofu Hrvatske treba promatrati kao gospodarski problem države, koja konačno to mora shvatiti te početi razmišljati o demografiji kao što to rade razvijene države Europe u koje odlaze Hrvati, kao što su Njemačka, Švicarska, Irska i druge. Treba znati da je problem migriranja zahvatio cijelu Europu, a koeficijent fertiliteta svima najavljuje pad broja stanovnika Europe. Stoga se u svemu tome treba snaći, svoje građane zadržati, a one koji dolaze što brže integrirati u društvo, a za to treba puno znanja, ali i političke volje.
Kako to postići?
O odgovorima na demografsku katastrofu Hrvatske pisali smo godinama, kao i o ekonomskim mjerama za sprječavanje odlazaka Hrvata iz Hrvatske. Svi se pritom slažemo da su poticaji, kao što je 1.000€ za bebu, sulude mjere, ali rasterećenje troškova kućnog budžeta mjera je koja je prihvatljiva. Također, ono što je najvažnije, je poduzetništvo, posebno SME (Small & Medium Entrepreneurship) ili malo i srednje poduzetništvo, koje je preopterećeno raznim državnim fiskalnim i parafiskalnim nametima. Također, tu je i korupcija, kao visoki je stupanj nesigurnosti i nepovjerenja u sustav te je hrvatsko poduzetništvo u dubokoj krizi. Odluka za ulazak u poduzetnički poduhvat prerizična je u Hrvatskoj, a odnos države prema poduzetništvu najlošiji je u EUu. Proaktivna politika države i razumijevanje za probleme poduzetnika potpuno je izostalo, što je vidljivo na svakom koraku. Politika koncesija na pomorskom dobru, kao resursu potencijalnom za razvoj turizma, posebno nautičkog turizma, pogubna je. Na tu temu krajem 2021. u Opatiji je održan Okrugli stol na kojem su prisustvovali ugledni znanstvenici i gospodarstvenici sjevernog Jadrana, ali predstavnici države nisu došli. Bez obzira na to opet ćemo održati Okrugli stol u Splitu, pa ako treba i u Zagrebu, jer problemi, kao i rješenja, moraju se ćuti. Svi mi domoljubni znanstvenici svjesni smo svoje uloge u Hrvatskoj u ovom teškom trenutku pa ćemo raditi i nadalje, ali natjerati politiku i vladajuće da shvate svoje greške i štetu koju čine odbacivanjem mišljenja i sugestija struke i istraživanja, ne znamo kako postići. Evo, pokušavamo kroz portale, kroz brojna znanstvena istraživanja, kroz knjige, kroz hrabro iznošenje mišljenja u političkom okruženju koje sankcionira sve što ne želi čuti ili što pak potvrđuje visoki stupanj neznanja, ali za sada rezultata nema.
I na kraju, da ne bude pokušaja politiziranja ovog mog teksta, kao i tekstova i istraživanja svih nas znanstvenika, treba shvatiti da mi znanstvenici služimo svojoj državi, narodu i općem nacionalnom boljitku, a ne vladamo, niti želimo ikome suditi. Imamo svoje znanje i ugled, koji su često jači izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj, nismo uhljebi niti beskičmenjaci i u pravilu ne želimo biti članovi nijedne stranke, jer naš um ne smije biti zarobljen stranačkom disciplinom. Ali tu smo, uvijek spremni pomoći, pa ljutio se netko ili ne ali za Domaju smo uvijek spremni pomoći. Znam da je to teško shvatiti, ali to je istina od koje treba poći. Dakle, tu smo kako bi pomogli, ali ne i molili milost, pa ne prihvaćam rečenicu koju sam pročitao u jednom današnjem listu, a koja kaže (citiram): „Šterc moli premijera Plenkovića i Vladu s kojima je razgovarao na početku mandata o svim demografskim problemima neka pogledaju vlastiti program i što u njemu piše da shvate da je ovo ključni problem“. Tekst se dalje nastavlja obrazloženjem Štercovog tumačenja demografskog problema Hrvatske, sa čime se svi slažemo, ali nije u tome problem već u stavu i ulozi „molitelja“! Stoga se pitam, trebamo li kao znanstvenici MOLITI vlast da pročita nešto od svega što pišemo? Trebamo li, kao branitelji, MOLITI vlast da shvati potrebu za promjenama koje će razvoj Hrvatske bitno ubrzati? Trebamo li MOLITI vlast da se otarasi „uhljeba“, napravi otklon od korupcije, sankcionira nepotizam te da promovira znanje, a što je najvažnije prihvati ruku pomoći znanstvenika koji se bave sustavima kako bi se počelo raditi na makro nacionalnom sustavu Hrvatske, koji Hrvatska do danas nema. Bez toga, Hrvatska je izložena pljački, kako unutar Hrvatske, tako, što je još gore, rasprodaji i pljački hrvatskih resursa od strane razvijenih država i velikih korporacija. Zaštita hrvatskih interesa ne može se provesti ako ti interesi nisu službeno, javno i transparentno objavljeni i utkani u makro nacionalni sustav države kao temeljci tog sustava.
Hrvatska je jaka država po resursima, pa i ljudskim resursima koji su traženi u inozemstvu, posebno u Njemačkoj koja ima razrađenu demografsku politiku, ali politička scena tjera ljude iz Hrvatske. Mnogo se problema nakupilo od svetog Domovinskog rata do danas pa je neshvatljivo da hrvatska vlast ne vidi „rupe iz kojih curi na sve strane“. Da, turizam nas spašava, ali i tu smo napravili kaos pa na pomorskom dobru ne samo da „curi na sve strane“ nego je pomorsko dobro izvan nadzora, u kaosu, prepušteno gruboj devastaciji i ekološkoj katastrofi. Hrvatski resursi, more, otoci, obala, rijeke, šume i pitke vode i drugo, traženi su resursi, ali istodobno nisu zaštićeni već su izloženi devastaciji. Otvoreno političko i svedruštveno pitanje je dokle ćemo se tako ponašati i čekati da nam po jedan po jedan resurs preotmu „veliki“, a da mi onda zaključimo da smo pokradeni! Upozorava nas na to i nobelovac Prof. Joseph Stiglitz koji fenomen, resursima bogatih, a neuređenih država, kao što je Hrvatska, u svojim istraživanjima naziva „paradoksom prirodnog bogatstva“. Taj fenomen svodi se na korumpiranjem preuzimanje resursa od strane razvijenih država i kompanija, a što vodi u osiromašenje tih resursima bogatih država. (vidjeti u Mesarić, M.: „Kako promijeniti model globalizacije da ona služi dobrobiti čovječanstva i napretku ljudske civilizacije – analiza Josepha Stiglitza“, Ekonomski Pregled, 58 (5-6) 347-385, Zagreb 2007.)
Dakle, sve je jasno, barem nama koji istražujemo probleme Hrvatske i koji želimo boljitak svojoj državi, ali što treba uraditi da dođe do spoznaje našoj političkoj sceni. Pitanje je na koje će budućnost dati odgovor, a do tada ćemo tonuti i nadalje pod utjecajem neznanja i političke (ne)volje.
Bože, pomozi nam!
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 14. siječnja 2022.
Leave a Comment