Mnoge teme svakodnevno su aktualne što potvrđuje ove burne dane u Hrvatskoj, kako u domenu ekonomije tako i u domeni vrućih i kaotičnih društvenih zbivanja. O društvenim previranjima u Hrvatskoj uskoro ću napisati par riječi, a sada bi se malo osvrnuo, kako je naš premijer najavio, na skori ulazak Hrvatske u OECD.
Iako svi mislimo da znamo, ipak ću reći par riječi što je OECD?
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je međunarodna organizacija koja se sastoji od 38 najrazvijenijih država i ekonomija svijeta, a koja promiče ekonomske politike usmjerene za bolji životni standard, rast i trgovinu. Osnovana je 1961. godine u Parizu, potpisom konvencije 14. prosinca 1960. od strane 20 država, uključujući SAD, Kanadu i razvijene europske države poput Njemačke i Francuske. OECD je nastala kao nasljednica OEEC-a (1948.), koji je koordinirao Marshallov plan za obnovu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Proklamirani cilj OECD je suradnja u gospodarskom razvoju i sprječavanje protekcionizma. Kao članice OECD uključene su sve razvijene članice Europske unije, kao i države u tranziciji s izuzetkom Hrvatske, Rumunjske i Bugarske.
Hrvatska je u procesu pristupanja OECD, elitnoj skupini najrazvijenijih svjetskih ekonomija, a pregovori za ulazak službeno su otvoreni u veljači 2022. Cilj je punopravno članstvo Hrvatske koje se očekuje nakon ispunjenja preostalih obveza i reformi (planirano za 2026.) Odnosno, do siječnja 2026. 20 odbora, od ukupno 25 odbora, dalo je pozitivna službena mišljenja o usklađenosti Hrvatske s njihovim standardima ključnim za ulazak. Preostali su zahtjevi za porezne reforme, tržište rada i mirovinski sustav, što se očekuje riješiti tijekom 2026. godine.
Postavlja se pitanje, što za Hrvatsku znači ulazak u OECD?
Prije nego obrazložim što ulazak u OECD znači za Hrvatsku obrazložio bi stanje Hrvatske za što je vrlo prikladan vic koji kaže kako je Marija Terezija dala Hrvatskoj bolji sustav obrazovanja i krumpir, ali samo se krumpir primio. Mala šala, ali u njoj ima puno istine. Primjerice, ulazak Hrvatske u članstvo EU popraćeno je brojnim kritikama u smislu „ne dirajte nas ovakve kakvi smo“. Nismo shvaćali što znači članstvo u EU. Došli su fondovi EU pa smo primjerice 2013. od mogućeg realizirali tek 5-10% dok je Poljska ostvarila 85-86%. Naredne godine realizirali smo nešto više, ali sudeći prema podacima za period od 2021. do 2027., iskoristila smo 5,7%, što Hrvatsku svrstava na zadnje mjesto zajedno sa Španjolskom (5,4%). Da bude jasnije, prema složenom ključu EU za period 2021. do 2027. Hrvatskoj je dodijeljeno 14 milijardi eura od kojih je do kraja 2025. realizirano ili povućeno tek 5,7%, dok je Poljska realizirala 12%, a Češka 19%. Dakle, organizacija rada sa Fondovima EU još uvijek je nezadovoljavajuća, rekli bi „ide na guranje“. Mnoge su slične situacije na koje negativno reagiramo jer smo mentalno još u komunizmu i općenito nerazvijeni u razmišljanjima kada je u pitanju privatni kapital i ulaganja. Svaka nova stvar, kao sada OECD nalazi nas nespremne pa nam sve izgleda opasno i neprihvatljivo. Svaka nova stvar u biti je vanjski pritisak i guranje Hrvatske za razvoj, na što nedovoljno pozitivno reagiramo.
Idem sada na OECD.
Ulazak Hrvatske u OECD, prije svega, predstavlja značajan korak u ekonomskoj i institucionalnoj afirmaciji zemlje među najrazvijenijim gospodarstvima svijeta. Članstvo u OECD nosi sobom i gospodarske koristi, ali u smislu poticaja, da ne kažem prisile, da Hrvatska ozbiljno i učinkovito pokrene reforme kojima poboljšava životni standard svojih građana kroz održivi gospodarski rast i bolje poslovno okruženje za hrvatske tvrtke. U tome se posebno ističe jačanje reputaciju Hrvatske kao investicijske destinacije, privlačeći strane investitore i povećavajući izravne ulaganja. Ova karakteristike OECD potiče na razmišljanje i pitanje radi li se o boljitku za Hrvatsku i hrvatske građena da se intenziviraju strane investicije na način koji već godinama gledamo u Hrvatskoj, kroz bankarstvo, trgovačke lance, INA-u, visokokategorizirane hotele, postupno i marine, ali i druge ključne nacionalne industrije i resurse, ali o tome ću u nastavku. Važnost ulaska Hrvatske u OECD ogleda se također kroz institucionalne prednosti, jer Hrvatska dobiva pristup analizama, istraživanjima i standardima OECD-a, što osigurava stabilnost institucija i predvidivo regulatorno okruženje (ako ćemo tom znati koristiti). U uvjetima da se konačno u Hrvatskoj shvati važnost znanosti i istraživanja to bi moglo dovesti do nižih troškova financiranja, jačeg kreditnog rejtinga Hrvatske kao i većeg povjerenja međunarodnih partnera. Osim toga, kroz članstvo u OECD Hrvatska jača svoj međunarodni položaj, uz uvjet da to znalački i organizirano iskoristi.
Kako se na društvenim mrežama sve više ističe problematika oporezivanja nekretnina kao problem ulaska u OECD to smatram da je to potrebno obrazložiti.
Da, činjenica je da OECD preporučuje optimizaciju oporezivanja na bazi tržišne vrijednosti za sve nekretnine kako bi se poboljšala raspodjela stambenog fonda i pristupačnost stanovanja.
Pitanje je, da li se tu krije ključna opasnost koja bi ugrozila standard hrvatskih građana?
Sukladno službenim izvorima, porez na nekretnine u Hrvatskoj iznosi 0,60 do 8,00 eura po m² korisne površine i ne plaća se za nekretnine korištene za stalno stanovanje ili dugoročni najam. U Hrvatskoj, oko 91% kućanstava posjeduje vlastiti stan, što je znatno iznad EU prosjeka od 68%, pa većina građana ne plaća ovaj porez. Ipak, kao što znamo, naslijeđe iz bivše komunističke Jugoslavije odnosi se na gomilanje brojnih neiskorištenih kapitala (stanovi, vikendice, jahte, i drugo) pa OECD sugerira širenje poreza na sve vlasnike (uključujući primarno stanovanje) na bazi tržišne vrijednosti umjesto površine. Na taj bi se način smanjio broj praznih stanova (oko 15-25% fonda) i potaknuo dugoročni najam. Cilj je jačati privatno tržište najma (trenutno samo 1,9% kućanstava u najmu naspram OECD prosjeka 18%) i socijalno stanovanje, slično drugim zemljama. Da, sve ovo izgleda logično, ali je pitanje da li je Hrvatska spremna za provedbu neke od nacionalnih politika sukladno politikama drugih država? Kako izgleda nije. I tu smo opet nespremni pa je temeljno pitanje kako će politika, koja kako vidimo sve zna, regulirati sustav poreza na nekretnine. Slučaj je složen jer je Hrvatska u samom vrhu EU po postotku privatnih stanova što znači da će trebati oblikovati model sukladno objektivnim prilikama, ali i formirati dugoročne strateške ciljeve koji su specifični za Hrvatsku.
O čemu se radi?
Uzmimo primjer stanovanja Njemačke i Francuske. Ipak, prije toga treba istaknuti da EU prosjek pokazuje 32% kućanstava u najmu (68% vlasništvo) prema podacima za 2024. Razvijene države poput Njemačke i Austrije (46% najam) imaju razvijenije tržište najma zbog povijesnih, poreskih i regulatornih razloga. Sukladno tome, Njemačka i Austrija razvile su sustav koji se sastoji od poduzetništva i stanogradnje uz dominaciju privatnog kapitala, a kreće se u okvirima SME (malog i srednjeg poduzetništva). Taj je sustav povezan sa visokim stupnjem tržišta rada i oslobođenja građana na putu osobne karijere. Nasuprot tome, Francuska ima relativno visok postotak vlasništva stanova (oko 61%) u usporedbi s Njemačkom, ali niži od prosjeka u južnoj i istočnoj Europi, zbog kombinacije kulturnih, demografskih i političkih faktora. Stanovi u vlasništvu vezuju se za stariju populaciju građana, dok su mlađi u najmu. Dakle, razvijene države članice EU veoma studiozno razvijaju svoj nacionalni sustav stanovanja kojemu prilagođavaju druge podsustave, a sve skupa ima jasan makrostrateški cilj, razvoj poduzetništva.
Istodobno, države u tranziciji, slično kao i Hrvatska, na putu izlaska iz bivših komunističkih sustava zatekle su se sa visokim postotkom stanova u privatnom vlasništvu, Poljska 87% i Češka 75% imaju stanova u privatnom vlasništvu. Pokušavajući riješiti problem visokog postotka stanova u vlasništvu Poljska i Češka pristupaju tome studiozno sučeljavajući se s povijesnim nasljeđem i ograničenim poticajem za najam. Sasvim im je jasno, pa to u političkom smislu ističu, da visoki postotak vlasništva stanova dovodi do praznih stanova i niske mobilnosti radne snage pa obje države polako jačaju tržište najma kroz EU fondove, ali bez agresivnih reformi poput Njemačke.
Dakle, promatrajući razvijene države EU, a posebno Poljsku i Češku, ključ uspješnog rješavanja problema stanovanja temelji se na jasnoj, razvijenoj i ciljno utemeljenoj ekonomiji i strategiji uz usmjerenje na domaće poduzetništvo. Prema tome, nemojmo optuživati OECD nego razvijmo sustave i prilagodimo ih ciljevima Hrvatske, jer OECD nudi dobre obrasce života u svojim državama, ali je pitanje da li ćemo se mi tome pridružiti.
Sukladno navedenom, može se zaključiti da sve upućuje na intenzivni razvoj malog i srednjeg poduzetništva (SME) pa se postavlja se pitanje gdje je Hrvatska u toj prići, odnosno u kakvom je stanju hrvatsko malo i srednje poduzetništvo koje je temelj svake nacionalne ekonomije? Također, da li je hrvatsko malo i srednje poduzetništvo sposobno provesti strategiju razvoja poduzetništva kod stambene politike ili će i to pripasti stranom kapitalu?
Odgovor na to pitanje vrlo jasno i sveobuhvatno nalazi se u istraživanju koje već skoro 20tak godina provodi CEPOR, Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva, hrvatski think-tank osnovan je 2001. za podršku malom i srednjem poduzetničkom sektoru. Od osnutka, svake godine provodi se istraživanje GEM Global Entrepreneurship Monitor, međunarodni projekt za mjerenje poduzetničke aktivnosti. Sukladno kontinuitetu stanja hrvatskog poduzetništva istraživanje je naslovljeno sa Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?
Istraživanje GEM Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom? za 2023. razvilo je 13 pokazatelja poduzetničkog okruženja koji se mogu vidjeti u slici ovog teksta. Analizirajući Hrvatsku, navedeno istraživanje zaključuje: Poduzetnička okolina u Hrvatskoj još uvijek djeluje na poduzetničku aktivnost više ograničavajuće nego stimulirajuće. U 2023. godini, kao i u prethodnim godinama posebno ograničavajuće komponente poduzetničke okoline u Hrvatskoj su bile nedostatan doprinos obrazovanja izgradnji poduzetničkih kompetencija mladih, kulturne i društvene norme, vladine politike prema prioritetima, niska razina transfera istraživanja u poslovni sektor, te prisutnost značajnih barijera ulaska na tržište. Samo dvije komponente (dinamika domaćeg tržišta i raspoloživost i kvaliteta fizičke infrastrukture – telekomunikacijska i prometna) djeluju stimulirajuće na poduzetničku aktivnost u 2023. godini (a tako je bilo i u 2021. i 2022. godini). Zbog ograničavajuće karakteristike cjeline poduzetničke okoline Hrvatska je na začelju EU zemalja koje su sudjelovale u GEM istraživanju u cijelom promatranom razdoblju 2021.-2023. godine. Ovdje ovaj zaključak GEM 2023. treba malo dopuniti. Odnosno, iz slike se vidi da je Hrvatska jedino razvila otvorenost svog tržišta stranim ulaganjima, što prelazi prosjek EU i dotiče najvišu točku među svim državama članicama EU. Ne trebate biti doktor ekonomije da se shvati da svih 13 pokazatelja, promatrano kružno, trebaju biti na sličnom nivou, što za Hrvatsku nije slučaj. Kod Hrvatske, 12 pokazatelja poduzetničkog okruženja je kružno ujednačeno i ispod prosjeka EU dok je otvorenost hrvatskog tržišta stranim ulaganjima u samom vrhu među članicama EU. Ovdje se otvara pitanje koje sam prethodno postavio.
Da li je otvorenost stranom kapitalu i stranim ulaganjima u Hrvatsku ekonomiju dobro za Hrvatsku ili nije? Biti ću kratak.
U uvjetima kada Hrvatska nema makrostrateški model, kada nema ekonomske politike za svoje industrije, kada nije razvila ekonomske politike niti za 4 ključne strateške industrije (hrana, oružje, zdravstvo i lijekovi, i energetika) koje svaka država ljubomorno čuva i razvija, jer o njima ovisi život građana u uvjetima teških kriza, kada je nepotizam dobrano razvijen, kada korupcija razara Hrvatsku, kada zbog općeg stanja gubimo obrazovane mlade kadrove, a uvozimo neobrazovane, kada je ekonomska znanost potpuno zanemarena, kada se sve temelji samo na zakonima i pravnoj struci, kada smo već izgubili banke, trgovačke lance, INA-a, visokokategorizirane hotele, kada neumoljivo gubimo sve druge resurse, tada ulazak stranog kapitala znači osiromašenje, a ne razvijenost Hrvatske. Svakako, prvi period ulaska stranog kapitala koji preuzima hrvatsku ekonomiju rezultirati će privremenim vidnim rastom, ali ne i razvojem, jer se stabilni dugoročni razvoj temelji na nacionalnoj ekonomiji a ne na stranom kapitalu koji je interesno tu. Taj će formalni rast dati krila vladajućoj politici, nakon čega slijedi pad i osiromašenje, odnosno Hrvatska će postati kolonija stranog velikog kapitala.
O čemu se tu radi?
Ovdje se radi o kompilaciji visokog stupnja ekonomskog neznanja u krugovima koji donose odluke od nacionalnog interesa, kao i želji da se prikaže visoki rast hrvatske ekonomije i poduzetništva. U uvjetima kada politička elita nije u stanju potaknuti brži razvoja nacionalnog poduzetništva posegnulo se za stranim ulaganjima. Da je to gruba istina dobro govori činjenica da je Hrvatska izuzetno bogata država po slobodnom kapitalu.
Što znači takvo hrvatsko „ogatstvo“?
Hrvatska bilježi rekordnu razinu štednje u bankama, što ukazuje na nedostatak atraktivnih prilika za ulaganje u poduzetništvo. Na kraju 2025. ukupni depoziti kućanstava dosegli su 42,3 milijarde eura, što je povijesni maksimum unatoč inflaciji. Štednja u Hrvatskoj raste uglavnom zbog prekonoćnih depozita (sedmogodišnji rast od 7%), dok oročeni padaju za 6%, što pokazuje konzervativno ponašanje građana. Kako izvješća pokazuju 10 % najbogatijih kućanstava drži 72% ukupne štednje, više nego u Njemačkoj ili Austriji, pa oni lako podnose inflacijske gubitke. Inflacija od 2020. do rujna 2025. iznosi 31,7%, a godišnja stopa 4,2%, tako da štednja gubi realnu vrijednost jer kamatne stope (prosječno 1,92%) ne prate taj tempo. Ipak u nemoći poduzetničkog ulaganja vlasnici kapitala odlučuju se na štednju iako im vrijednost novca opada. S obzirom na posljedice inflacije na novac, za 42,3 milijarde eura, godišnji gubitak kupovne moći zbog 4,2% inflacije iznosi oko 1,78 milijardi eura, što dodatno obeshrabruje ulaganja. Najbogatiji, njih 72% štednje sa 30,5 milijardi eura gube relativno manje, jer imaju rezervu, ali cjelokupna ekonomija pati od nedovoljne investicije domaćeg kapitala u poduzetništvo ili produktivne projekte. Krediti kućanstvima rastu 13% (stambeni 15%), što sugerira da se novac ipak koristi za nekretnine umjesto za poduzetničke rizike.
Zaključno, to znači da je proces osiromašenja slobodnog kapitala hrvatskih građana u tijeku, a time i kapitalne snage Hrvatske. Dakle, održavanje nepovoljnog poduzetničkog okruženja za mlado hrvatsko poduzetništvo znači održavanje barijere ulaganja i rasta. Sve skupa ovo vodi do ekonomskom osiromašenju cijele Hrvatske i ovisnosti od stranim ulaganjima, a što opet vodi u osiromašenje. Da budemo jasni, ovo nije moja procjena. Ovo govore ekonomski nobelovci, kao primjerice Joseph Stiglitz, ali i brojni hrvatski ekonomisti, a ako me pitate zašto to nije usvojila sadašnja vladajuća hrvatska politika, odgovoriti ću sa NEZNAM,,,PITAJTE NJIH.
I na kraju, možemo samo ostati u nadi da će do pozitivnih promjena u Hrvatskoj ipak doći, barem prinudno, a sada evo dijelom kroz OECD, ali ključni dio na putu nacionalnog boljitka moramo napraviti sami. Da to nije izmišljanje tople vode govore nam dobri primjeri Poljske, Češke kao i sličnih ekonomija koje izlaze iz tranzicije zahvaljujući mudrim nacionalnim politikama i odlukama. Hoće li takve politike doći do hrvatske vladajuće politike prije nego izgubimo nadzor nad svim što imamo, pokazati će vrijeme, ja to ne znam.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Split, 15. 04. 2026.
Leave a Comment