Kome god je u Vladi palo na pamet da u obnovi potresom porušenih ili oštećenih domova i kuća sudjeluju građani sa udjelom od 20% taj sa realnošću nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka. Bez obzira radi li se stradalima u „Zagrebačkom“ potresu od prošlog proljeća ili ovog posljednjeg koji je razrušio Banovinu, radi se u oba slučaja o stradalim ljudima od kojih je veliki broj njih sa primanjima ili mirovinom od čega jedva preživljavaju tako je naprosto suludo očekivati da uopće sa bilo kojim iznosom sudjeluju u sufinanciranju. Sve je očitije da bi se onaj broj „priglupih“ koje su sami otkrili u vladajućoj stranci mogao značajno povećati.
Kada se donosio Zakon o obnovi porušenih domova koji su stradali u „Zagrebačkom“ potresu iznio sam poput mnogih drugih potpuno istu argumentaciju protiv odredbe po kojoj građani trebaju sami sufinancirati dio iznosa, no nitko u Vladi sluha nije imao za saslušati druga mišljenja, posebno ako nisu u suglasju sa njihovim. Starija domaćinstva u pretežitom broju naprosto nemaju financijske mogućnosti sufinancirati obnovu što je jasno svima koji otvorenih očiju gledaju Hrvatsku stvarnost. Da sve bude još gore pojavili su se neki prijedlozi u vidu nacrta Zakona po kojem bi Vlada na Banovini financirala obnovu na potpomognutim područjima u stopostotnom iznosu, a za Grad Sisak bi se navodno po istom prijedlogu primijenio zagrebački model, dakle uz učešće stradalih. Pa ljudi moji jeli to moguće??
Ne treba nikoga čuditi ako nakon što javnost opet „poludi“ na još jedan u nizu bisera koji kao na traci dolaze iz Vlade opet dođu različita tumačenja odnosno pravdanja u smislu: „Pa nismo mi baš tako mislili“. Kome je uopće moglo pasti na pamet da u ovoj katastrofalnoj nesreći na ovakav način dijeli ljude. Dakle tko ima „sreću“ da živi u „potpomognutom području“ tome će cijela obnova ići na teret države, a oni koji nisu „te sreće“ će morati posegnuti u prazan džep, dizati kredite, zaduživati se kod lihvara, gledati u srušen dom i plakati ili naprosto poslati sve u MP3 i pokušati potražiti neko drugo mjesto za život. U čemu je uopće razlika između siromašnog umirovljenika ili radnika koji živi u Zagrebu, nekom selu ili drugom mjestu od onoga koji živi u Petrinji, Sisku ili bilo kojem selu na Banovini. Zašto se uopće pravi razlika tamo gdje je ne smije biti ni u primisli a kamo li da netko sa time izađe javno??
Na žalost i ova će nevolja demografski dodatno opustošiti već ionako opustošenu Banovinu jer će se dio mlađih i razočaranih odnosom države prema njima vjerojatno zaputiti preko granice u potragu za nekim boljim sutra. Oni stariji i nemoćni odnosno umirovljenici će kao i tijekom prethodnih egzodusa koji su se kroz povijest događali Hrvatskom narodu biti prisiljeni ostati u porušenim domovima kako bi na svom ognjištu na vatru stavili i posljednju cjepanicu. Njihovim krajem života će se završiti i život u mnogim domovima odnosno selima Banije, a ništa bolje neće biti ni stradalnicima sa zagrebačkog područja koji već skoro godinu dana nakon potresa i dalje čekaju početak obnove bez nade da će konkretna rješenja uskoro ugledati „svjetlo na kraju tunela“.
Pričaju neki, čak je i zabilježeno u mnogim dokumentima da su potresi ista područja pogađali i ranije, ali isto tako i da je obnova razrušenih domova počela doslovno samo nekoliko dana nakon potresa. Kada vlast zna i želi riješiti problem onda se vrlo brzo nađu rješenja i sredstva kako bi se problem riješio odmah, a kada se ne zna ili se ne želi riješiti problem onda se događa upravo ovo što se događa nakon potresa koji su pogodili područje Zagreba i Banovine.
U Zagrebu, 17.01.2021.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika
Leave a Comment