Živimo u eri „polikrize“! Svjetska politička i ekonomska scena danas je poligon neizvjesnosti, od rasta cijena energenata uzrokovanog ratnim sukobima do tektonskih promjena u globalnim lancima opskrbe. U takvom okruženju, osnovni zadatak svake odgovorne vlasti je unutarnja konsolidacija. Međutim, naša se vlast našla u situaciji da joj se usred globalnog nevremena pripremaju opravdani prosvjedi kod kuće.
Izbjegnuta kriza izgleda kao propuštena prilika!
Svi oni koji iole poznaju kronologiju odnosa vlasti prema umirovljenicima i zaposlenima, shvaćaju da trenutni val nezadovoljstva nije bio neizbježan. On je rezultat ignoriranja strukturnih problema koji su se godinama „gurali pod tepih“ pod krinkom „stabilnih statistika“. Dok su druge zemlje koristile fiskalne mehanizme kako bi ublažile udar inflacije na najranjivije, naša je financijska politika ostala reaktivna i spora. Dopustiti da prosvjedi eskaliraju u trenutku kada bi fokus trebao biti na nacionalnoj otpornosti u svakom smislu, odraz je vlasti koja nema stratešku dubinu u svom djelovanju. Rezultat takve politike su pomiješani prioriteti i to se vraća kao bumerang.
Jesu li ovi prosvjedi rezultat (ne)rada vlasti ili apatije građana
Prvi problem predstavlja ponašanje političke elite. Dok globalni trendovi nalažu štednju i solidarnost, krugovi bliski vlasti često ostaju netaknuti krizom, čime produbljuju osjećaj nepravde. S druge strane, dugogodišnja apatija većine građana stvorila je vakuum odgovornosti. Upravo je ta tiha većina predugo dopuštala netransparentno trošenje i loše planiranje, što je eliti dalo lažni osjećaj da mogu upravljati bez polaganja računa. Dala im je osjećaj spokoja u svojoj moći i eliminirala osjećaj opasnost od mogućih a sada najavljenih događanja.
Je li ovo zapravo (ne)razumna politika u nerazumnom svijetu
Voditi državu danas znači predviđati udarce, a ne ih primati otvorenog garda. Vlada koja dopusti da joj prosvjedi diktiraju tempo usred svjetske ekonomske krize, pokazuje da nije razumjela trenutak u kojem se nalazimo. Racionalno vođenje države nije samo popunjavanje proračunskih rupa; to je stvaranje društvene kohezije koja jedina može preživjeti globalne potrese. Bez toga, ostajemo tek mali brod bez kormilara na dubokom, uzburkanom moru.
Prosvjedi su izvjesni a da li je moglo i bez njih te tko ih je mogao spriječiti, ZNA SE!
Piše:Branko Knežević
Leave a Comment