Počevši od COVID doba svjedočimo nizu jednokratnih pomoći, energetskih dodataka, protuinflacijskih paketa i prigodnih isplata umirovljenicima. Vlada je to svaki puta predstavljala kao dokaz socijalne osjetljivosti, ali iza privlačnih medijskih naslova krije se činjenica da jednokratne isplate nisu riješile temeljni problem, problem preniskih mirovina odnosno rastuće siromaštvo umirovljenika.
Od 2021. godine pa do zaključno 2025. godine umirovljenicima je isplaćeno jedanaest različitih jednokratnih dodataka, počevši od COVID dodataka pa do uskrsnih i božićnih potpora, a na kraju odnosno od prošle godine i stalni jednokratni godišnji dodatak na osnovu godina radnog staža. Prema službenim objavama Vlade za sve potpore i dodatke tijekom nekoliko godina se izdvojilo cca jedna milijarda eura.
Jasno je da nitko razuman neće kazati da pomoć nije dobrodošla, posebno ljudima koji jedva spajaju kraj sa krajem, ali glavni je problem u tome što jednokratne pomoći traju jedan mjesec dok mirovine ostaju trajni problem svih preostalih mjeseci. Da su navedene pomoći bile usmjerene na trajno povećanje mirovina onda bi učinak bio radikalno drugačiji jer bi se na taj način prosječna mirovina već približila obećanju Vlade i želji umirovljenika da se prosječna mirovina dovede do razine 60% prosječne plaće, što BUZ već godinama zagovara.
Umjesto rješavanja problema država je odabrala model u kojem se jednom ili više puta na godinu dijeli neki novi PR paket pomoći, dok osnovica mirovina u isto vrijeme raste sporije u odnosu na rast plaća i stvarnih troškova života. Takva politika ima jasnu političku dimenziju, posebno jer jednokratne isplate uvijek stvaraju snažan medijski efekt budući se svaki puta predstavljaju kao neka nova pomoć, iako ni na koji način dugoročno ne mijenjaju položaj umirovljenika. Nakon što se „dodatak“ potroši na režije, lijekove ili hranu, umirovljenici se ponovo vraćaju na onu istu i nedostatnu mjesečnu mirovinu.
Hrvatskim umirovljenicima nisu potrebni nikakvi novi paketi ili jednokratne pomoći već dugoročna strategija mirovinske politike. To između ostalog podrazumijeva pravedniju formulu za usklađenje mirovina, povećanje aktualne vrijednosti mirovine uz jasno definiran cilj da prosječna mirovina u najkraćem roku dosegne najmanje 60% prosječne plaće. Socijalna država ne mjeri se brojem jednokratnih pomoći koje podijeli nego brojem građana koji od svoje mirovine mogu dostojanstveno živjeti bez čekanja slijedećeg paketa pomoći.
Sve dok se problemi mirovinskog sustava budu rješavali parcijalno ili jednokratnim isplatama umjesto trajnim reformama Hrvatska će ostati država privremenih rješenja uz trajno nezadovoljstvo umirovljenika. Navedenome nakon slijedećih izbora mora doći kraj.
U Zagrebu, 02. 08. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment