U isto vrijeme kada se sustavno financira briga za napuštene životinje ili se organiziraju kampanje udomljavanja životinja, sve veći broj umirovljenika sa desetljećima radnog staža živi na rubu siromaštva, bez osnovne socijalne sigurnosti, a sve češće i bez krova nad glavom.
U društvu ozbiljno poremećenih prioriteta sve je teže ignorirati činjenicu da se više javnog prostora, emocija i institucionalne energije ulaže u napuštene pse ili druge kućne ljubimce nego u ljude koji su desetljećima radili, uplaćivali doprinose i gradili ovu državu, a danas preživljavaju na rubu gladi, bolesti i beskućništva. Riječ je o umirovljenicima, najbrojnijoj i najugroženijoj društvenoj skupini u Hrvatskoj. Primjeri su svima vidljivi. Akcije prikupljanja pomoći za napuštene pse organiziraju se brzo, učinkovito i uz snažnu medijsku potporu. Snimaju se reportaže, pozivaju donatori, dijele se objave, uključuju se lokalne vlasti i javne institucije. Gradovi i skloništa, poput onih u Zagrebu ili Šibeniku, zajednički promoviraju udomljavanje, solidarnost i brigu.
Društvo reagira gotovo instinktivno, i to je, samo po sebi veoma pohvalno. No gdje je ista ta energija kada su u pitanju gladni, bolesni i napušteni umirovljenici? Gdje su središnje informativne emisije o starijim ljudima koji kopaju po kontejnerima, koji zimu dočekuju bez grijanja ili završavaju na ulici? Gdje su nacionalne akcije ili barem sustavna državna intervencija koja bi spriječila da ljudi u poznim godinama života postanu beskućnici?
O umirovljenicima se govori rijetko, tiho, najčešće u statističkim fusnotama. O njima se ne snimaju emotivne reportaže, ne dijele se „viralni“ apeli, ne organiziraju se masovne donacije. Kao da su postali nevidljivi. Kao da su, nakon što su prestali biti “ekonomski korisni”, izgubili i pravo na društvenu empatiju. Ironija je brutalna, čini se da bi umirovljenici bolje prošli kada bi ih se tretiralo kao “kućne ljubimce”. Možda bi tada imali osiguranu hranu, smještaj i veterinarsku, pardon, zdravstvenu skrb. Možda bi se i za njih organizirala „udomljavanja“, kampanje i gradski programi. Možda zvuči cinično, ali je točna dijagnoza stanja društva u kojem se sustavno zanemaruje ljudsko dostojanstvo starijih građana.
Trebaju li, da bi postali prioritet, najugroženiji umirovljenici početi “lajati” ili “mijaukati”? Trebaju li se natjecati za pažnju medija kako bi netko primijetio da su gladni, bolesni i sami? Ako je odgovor potvrdan, onda problem nije u njima, nego u državi i društvu koje je izgubilo kompas vrijednosti. Briga za životinje jest civilizacijska obveza, ali briga za ljude, posebno one koji su svojim radom financirali današnje proračune, plaće i mirovine, ustavna je i zakonska obveza države. Društvo koje to zaboravlja ne može se nazivati pravednim ni solidarnim, bez obzira na broj spašenih pasa, mačaka i drugih ljubimaca.
Po tko zna koji puta ponavljam kako umirovljenici nisu teret, nego temelj ovog društva. Država koja može organizirati sustavnu brigu za napuštene životinje mora, i to hitno, osigurati dostojanstven život, socijalnu sigurnost i krov nad glavom svakom umirovljeniku. Sve drugo je licemjerje i politički kukavičluk.
U Zagrebu, 12.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment