Vlada je predstavila jubilarni, deseti paket mjera pomoći građanima i gospodarstvu, vrijedan 449 milijuna eura. U jeku globalne nesigurnosti uzrokovane ratom na Bliskom istoku, Vlada je ponovno posegnula za provjerenim alatom. Na djelu je subvencioniranje cijena energenata, ograničavanje cijena struje i plina te direktne potpore poljoprivrednicima i ribarima. No, unatoč nemalim brojkama, otvara se pitanje koje godinama visi u zraku, zašto Hrvatska i dalje nema u funkciji „socijalnu karticu“?
Linearna pomoć je zapravo maska za neefikasnost
Glavna zamjerka novom kao i dosadašnjim paketima mjera je njihova neselektivnost. Iako se subvencije za električnu energiju i plin produljuju, one se primjenjuju linearno. To znači da država koristi javni novac kako bi pojeftinila energiju svim kućanstvima podjednako, neovisno o njihovoj ekonomskoj snazi.
U državi koja nema registar imovine povezan s prihodima (socijalnu karticu), nemoguće je provesti tzv. socijalnu pravednost. Rezultat je utoliko paradoksalan što porezni obveznici posredno financiraju komfor najimućnijih slojeva društva, paralelno s onima kojima je zaista u pitanju puka potreba. Dok se umirovljenici bore s stalnim rastom cijena, država “čuva” cijenu struje za luksuzne vile s istim entuzijazmom kao i za socijalne stanove.
Jedina mjera koja donekle cilja središte problema su vaučeri od 70 eura za troškove energije, namijenjeni za oko 125.000( po upitnom kriteriju) najugroženijih građana. Međutim taj je iznos fiksiran i ne uzima u obzir broj članova kućanstva ili specifične energetske potrebe (npr. bolesne osobe ili obitelji s malom djecom). Bez socijalne kartice, “srednji sloj” zaposlenih građana s medijalnim plaćama koji se nalaze tik iznad granice siromaštva ostaje potpuno nevidljiv sustavu, prepušten mrvicama linearne zaštite.
Paket predviđa i značajna sredstva za poduzetništvo no opet bez jasnih kriterija profitabilnosti. Pomaže li se tvrtkama koje su u problemima ili se subvencioniraju i oni koji bilježe rekordne profite?
Deseti paket mjera bez sumnje će spriječiti nagli potres i ublažiti inflatorne pritiske, što je ključno za socijalni mir. Ipak, on ostaje tek “vatrogasna” mjera. Bez uvođenja „socijalnih kartica“ koje bi omogućile da se pomoć usmjeri onima kojima je doista potrebna, čime bi se ti iznosi mogli i povećati, nastavljamo rasipati golema sredstva na neselektivnu solidarnost. Do tada, pravedna raspodjela ostaje samo politička floskula, a subvencije luksuz kojeg plaćaju svi, a najviše oni koji imaju najmanje.
Sigurno postoji bolji i pravedniji način, provođenja jednog plemenito zamišljenog cilja.
Branko Knežević
Leave a Comment