CRNO-BIJELI SVIJET: Jesu li za male mirovine krivi isključivo zakoni ili naš „gen za snalaženje“ također ima udjela?

Podjeli

U sjeni čestih rasprava o prisilnim umirovljenjima, kako onima iz bivše države, tako i onima u desetljećima samostalnosti, redovito se provlači ista nit. Sudbine su teške, a iznosi mirovina često tragični. No, dok prst upiremo u sustav, ispod radara sustavno prolazi pitanje našeg mentaliteta. Onog specifičnog koda zapisanog u našim genima, koji nas uči kako prevariti državu, pronaći rupu u zakonu i, što je najporaznije, kriminalce nazivati „sposobnima“, a varalice „snalažljivima“.

Sjetimo se primjera iz čekaonice

Naša svakodnevica očitava se u običnom primjeru čekanja u redu. Prva misao koju dobijemo je, izgovor za ulazak preko reda. Dok mi to radimo, mi smo „snalažljivi“, „mudri“ i bolji od drugih. No, čim netko drugi primijeni isti recept, on postaje bezobrazan, bahat i nekulturan. Taj dvostruki kriterij temelj je priče o tisućama neopravdanih prijevremenih i isforsiranih invalidskih mirovina, uz naravno, nemali broj onih dovedenih pred sam zid i prisiljenih na umirovljenje.

Mnogi danas glasno prosvjeduju protiv malih mirovina, zaboravljajući „vratolomije“ kojima su se služili kako bi se domogli statusa umirovljenika. Neki su išli toliko daleko da su pristajali na stigmu psihičkih bolesnika, samo da bi pobjegli od rada. Formula je bila jednostavna i glasila je mirovina kakva-takva, a rad „na crno“ kao vječno otvorena opcija.

Ipak, vremena se mijenjanju, a godine stižu. Nekadašnja lažna invalidnost i izbjegavanje uplate u fondove danas dolazi na naplatu. Onaj koga smo godinama varali i čije smo obveze izbjegavali, sada bi se trebao brinuti o nama jer, eto, mi „imamo pravo“.

Jesmo li doista uvjereni da je svijet stvoren samo radi nas? Možda je vrijeme da stanemo i priznamo. Nismo jedini pametni, a sustav nije samo skup slova na papiru koji služi za izigravanje. Svijet nije crno-bijeli, u njemu ima i drugih boja, ali mi smo oni koji biraju. Mi smo oni koji biraju kako ćemo se ponašati i koga ćemo birati.

Svaki put kad izaberemo one koji su zapravo, „drugi mi“ nastavljamo s onim što smo započeli i radimo protiv sebe.

Ako želimo mijenjati „njih“ na vlasti, moramo prvo promijeniti sebe. Prilika za to ne dolazi kroz žalopojke, već kroz organizaciju i konačno, ponašanje na izborima. To je trenutak u kojem naša odgovornost prestaje biti teoretska i postaje stvarna.

Rezultat neće doći sam od sebe niti će ga donijeti „snalažljivost“. Donijet će ga promjena mentaliteta u kojem varanje države ali i zloupotreba vlasti više neće biti vrlina, već teret koji na kraju svi sami plaćamo.

Promijenimo svoj stav pa ćemo moći mijenjati i njih!

Branko Knežević


Podjeli
Leave a Comment