Dok se Hrvatska suočava s neviđenim rastom cijena nekretnina, ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Branko Bačić, ponudio je „revolucionarno“ rješenje. Mladi bi trebali biti sretni i zadovoljni životom u 18 kvadratnih metara. On je mrtav-hladan ustvrdio da su takve „mikro stambene jedinice“ sasvim adekvatne za mladu osobu ponosno uspoređujući taj životni prostor s veličinom svog ureda. Ured nije dom, ministre, u uredu ne kuhate, ne perete robu, ne spavate, vjerojatno rijetko i boravite…
Usporedba ureda i stambenog prostora ne samo da je logički diskutabilna i uvredljiva, nego je zabrinjavajuće saznanje da tako razmišlja i sebi to dopušta visoko pozicionirana osoba. Ta osoba kada je u uredu, sjedi i radi a o svemu ostalom, brine cijela vojska službenika, dok bi mladi u tu istu kvadraturu trebali ugurati cijeli jedan dio života i onog što on sobom nosi. I dok on tih 18 kvadrata vidi kao “startnu poziciju”, njegova vlastita „pozicija” u imovinskoj kartici izgleda neusporedivo prostranije.
Naime, osoba koja dijeli lekcije o skromnosti, prema dostupnim medijskim izvorima, vlasnik je ne manje od 28 nekretnina, od kojih se neke prostiru na preko 500 kvadrata. Takve se u njegovom skromnom rječniku, zovu „vikendice“.
Nevjerojatan je cinizam i bahatost kada političar s tolikim nekretninskim portfeljem, uvjerava mlade osobe da je život u prostoru veličine skromne hotelske sobe, vrhunac stambene politike, 21. stoljeća.
Imajući u vidu da je to „prihvatljivo“, kao standard za mlade i zdrave osobe, što li je tek vrli „stručnjak“, smislio i namijenio za one starije i nemoćne?
To je nekakvo logično pitanje koje se postavlja, nakon ovakvih izjava i Nacionalnih planova iz područja stambene politike.
Ako je kriterij „priuštivosti“, prostor u kojem se jedva može okrenuti, opravdano se strahuje da bi budući domovi za starije, mogli postati obična spremišta za ljude, svedeni na minimum minimuma, pod krinkom racionalizacije.
Bačićeva ili HDZ-ova vizija Hrvatske, je zemlja u kojoj elita vlada iz svojih vila i ljetnikovaca, dok budućnost nacije, njezine mlade, pakiraju u kutije od 18 kvadrata. Ako je to politika ostanka u državi, previše je pa i ako je od njih.
Ono što je još tragičnije u svemu tome je da se radi o mladim ljudima ali onima koji su sposobni pronaći svoj „mali dio svemira“ i negdje izvan Hrvatske, dok ono drugo pitanje koje se postavlja mora brinuti još više, jer će se sutra možda raditi o onima koji nisu u mogućnosti odlaska i pronalaska ugodnijeg mjesta za život.
Branko Knežević
Leave a Comment