Gotovo da nema dana u kojem netko kroz ovršni postupak ili stečaj tvrtke nije ostao bez novca na računu, kuće, stana, poslovnog prostora, zemljišta, neke pokretne imovine i čega sve ne. Ništa čudno rekli bi mnogi uz obrazloženje kako se obveze moraju izvršavati i da je stvar dužnika kako će to izvršiti.
Jasno je da se obveze moraju izvršavati i oko toga doista nema nikakve potrebe polemizirati, no što ako dužnik dođe u situaciju da usprkos namjeri svoje obveze ipak ne može izvršavati redovito, što se nerijetko zna pretvoriti i u nikako. Svi ili sasvim sigurno velika većina se nekada kroz život našla u situaciji da neku obvezu, bez obzira kolika ona bila, ne može izvršiti u nekom zadanom roku, i tu počinje razvoj priče koja ide u dva moguća smjera. Prvi je da se, ponekada i uz razumijevanje vjerovnika, relativno brzo odnosno u nekom obostrano prihvatljivom roku prevlada trenutna insolventnost i izvrši obveza uz moguće zatezne kamate, a najčešće i bez njih.
Druga moguća priča između dužnika i vjerovnika je nerijetko ona koja sve češće završava loše za vjerovnika. Takav za dužnika loš završetak može biti iz više razloga a najčešći je da vjerovnik koristeći zakonske mogućnosti maksimalno nastoji iskoristiti situaciju u kojoj se našao dužnik, a sve kako bi na osnovu svog potraživanja priskrbio što veću korist. Da bi u tome uspio vjerovnik ima na raspolaganju cijelu paletu „noževa“ koje dužniku može zariti u „srce“ na način da ga posve legalnim sredstvima gurne u dužničko ropstvo iz kojeg će izaći bez ičega, a obveze usprkos svemu i dalje ostati nepodmirene.
Nema naime ništa bolje za vjerovnika no mogućnost da glavnici svog potraživanja pribraja zatezne kamate koje su tolike da se to pretvara u najlakšu i najbržu zaradu, a ako dužnik ima i vrijednu imovinu onda se cijela igra veoma često podiže na višu razinu koja završava „preuzimanjem“ imovine dužnika.I ništa ne bi bilo neobično da dužnik u nekom trenutku svoje obveze odluči u dogovoru sa vjerovnikom ili pak rješenjem nadležnog suda podmiriti svojom imovinom, naravno po nekim realnim procjenama vrijednostima imovine dužnika.
I tu sada dolazimo do onoga čega nigdje u civiliziranom svijetu nema, a to je da se imovina dužnika mimo njegove volje doslovno opljačka odnosno rasproda ponekada i za samo desetinu njene realne vrijednosti. I sve je to po Zakonu!? Normalnoj osobi je teško objasniti kako je moguće da npr. stan procijenjen na 100 tisuća EUR koji je bio stavljen kao garancija za povrat nekog kredita kasnije u nekom ovršnom postupku bude „prodan“ za samo desetak tisuća EUR. I opet je sve po Zakonu!?
Ako dakle imamo Zakon, a očito je da imamo, po kojem se ljude legalno može pljačkati onda se ne treba čuditi ako nekome od opljačkanih „pukne film“ i počne provoditi svoje zakone i izvršavati „presude“. Logika kaže da se ne treba pitati hoće li se dogoditi neka tragedija već samo kada i koliko puta…
U Zagrebu, 01.02.2021.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika
Leave a Comment