Alkemičari su tražili način kako dobiti zlato iz nečega što je malo vrijedno, recimo uglja, ali, kako im samo s njim to nije išlo od ruke, našli su načina da ga stvore od vatre i žrtve ljudi svojim bogovima novca. Prvi eksperimenti,ovdje kod nas, su trebali zavesti s tragova pronalaska zlatne žice prevare, koja je po starom Yugo običaju standardnim postupkom uspjela od „Tamo daleko“.
Pod sloganom “To je moja umjetnost“, paljevina namjerom ili teškim nemarom, ili njihovom kombinacijom rezultirala je u krajnosti bogatom draguljarnicom tamo i u Gradu.
Vidoviti Andro Vlahušić je simbolično gorio auta i po Mokošici, gotovo nevin, sigurno nije ni znao da šteta može biti i veća od šporkoga rublja. Trebalo bi naivne uvjeriti pukom slučajnošću tragedijabogatih rezultatima, koji sigurno nisu od Boga blago, nego od ljudi nahvao, oli ti ga guštera. Ljudi bez granica, nacije, ideologije, što s tim kategorijama trguju bez trunke savjesti, dok ih se na njezino postojanje ne podsjeti, a tad znavraški boljeti.
I s ove i s one strane, i više gore nego dolje ima ih kojima je 5 milijuna eura manje od 7, a pogotovo ako su male bebe prema uzorima. Kažu da su milijuni od prodaje skupe struje HEP-u uloženi u dubrovačku draguljarnicu srpskog tajkuna.
Puno bi se toga moglo ispričati o hrvatsko-srpskom energetskom bratstvu Vuka Hamovića i Vojina Lazarevića s bivšim direktorom HEP-a Ivanom Mravkom, koji je mrtav pod istragom za stotine milijuna kuna, u procesu ala… pojeo vuk magare.
Iako je bratstvo pametno prekinuto, zbog čega bi bilo raskinuto i jedinstvo. Bratstva rađaju jedinstva, a jedinstva nisu dvojstva, već u pravilu neraskidiva.
Sinovi generala drže više do poslova nego do glupavih im nacionalnih interesa. Prezivali se Ćosić ili Hamović eto ih u energetici, a i Filipović je u zaštitologiji od pašteta potrebitih zamalo milijunskih troškova investiranja u sigurnost Plata.
Svaka sličnost s nepoznatim osobama je nemoguća.
Zapleteni preko ukrajinskih, švicarskih, beogradskih, sisačkih, crnogorskih, zagrebačkih, ciparskih, danskih i britanskih kompanija sveprisutnog zapadnog im Balkana lako se sporazumijevaju. I dilaju li dilaju “energetičari“, a čime nego energijom.
Padne nam na pamet i pokušaj termoelektrane na ugalj u Pločama, a i one famozne u Sinju, koju je forsirao suprug gospođe Marije Pejčinović Burić, uznapredovale od mjesta savjetnica srbijanskog premijera Ivice Dačića, do ministrice vanjskih poslova hrvatskog premijera Plenkovića na mjesto glavne tajnica Vijeća Europe, gdje se zalaže kontra entiteta Hrvata u BiH. Zavidna karijera, slično onoj Dubravke Šuice ili Martine Dalić, tako da Hrvatska nema problema sa ženskim kvotama na visoko rangiranim mjestima u politici, uključujući i olimpijku Kolindu Grabar Kitarović. Jadni naši muškići s pozicijama na razinama banana im Republike, izuzev uglednika, uvozno našeg Briselskoga spremnog na sve, od pipkanja stražnjice do “oponiranja“ Milanoviću.
Kontroverzni muškarci pak u službi nekoga od slobodnozidarskih im veličanstava, izgledniji na ćelave i ine James Bondove, nego na uglednike, igraju kako im se stavi ploča na gramofon, a koriste tajne, jednokratne pametne brzoglase.
Čitaoče moj teško je ovo razumjeti do nekima, ali većina je sposobna naslutiti ono što piše a ne smijem. Javna tajna, državna tajna, strogo povjerljivo, forte, nova, maloljetnice, Osijek, “pravedno“ sudstvo, Coca Cola bez domaćeg šećera, privatizacija voda na mala vrata, ugovori, odštete u 100 milijunskim iznosima, ulaganja iz spasonosnih Europskih omotnica love, mjesto u poharanu Hrvatsku, u madžarsku INU. Ne, ne… nisam zablesio nego vas dovodim do tilta, a nakon njega se otvara igra, i tko otvori oči razumjet će, i neće se dati prevariti. Čak mu ni Corona neće biti nepoznanica, ni veliki Reset. Možda se približi duhom jedinom spasitelju i Bogu, no ne bez “žrtve“, ali moguće i sa žrtvom. No izniknut će i žito i korov, zatim porasti a onda dolazi dobri kosac s elegantnim otkosima odijeliti zrelo klasje od kukolja. Korov će se i sam prepoznati premda bio u svili i kadifi, koju drži svojom, a naša je. Vratit će se laste i sokolovi po svoje kad li tad li. Činjenica što su ugašeni životi pratit će sve u zlo upletene dok se ne istraži razlog i uzrok. Objese li nekog Pedra, ili pojačaju mrvicu sramotne odšteta za žrtvovanu krv, neće im to pomoći.
Jednom sam onomad na Korčuli gotovo zapao u nevolju, kad me prijatelj sina poznatog generala, zbog kritike na tek mu usputne nekretninske poslove, u njegovu (sina) obranu napao verbalno, a da je mogao lako da bi i fizički. Kud na me nalete nije mi jasno. Siđu na jug iz svojih zagrebačkih vila na Pantovčaku, Šalati, rjeđe Jarunu i krenu se hvaliti uspjesima, imanjima i džipovima, kojih je Ivana Petrović vidjela krakove novih modela i u Dubrovniku. Zvali ih prije desetak godina strujnom mafijom, a danas bi im trebali tepati gospođe i gospodo. Jest jaka struka, kad se u ratu osposobi hidrocentrala za 42 dana, a u miru za više od deset puta duže vremena s gubitkom od milijuna kuna svakog od tih dana i višestruko skupljom uvoznom strujom iz susjedstva zamjenom za tu našu.
Znoj, vatra, danak u krvi, suze i dragulji u sred Dubrovnika preko Monaca poznatog po “ljubiteljici“ nam Srđa Maji od Golfograda. Sve skupa lagahno zamagljeno RTL marketingom, preko Djevičanskih otoka od prodaje skupe struje Hrvatskoj, koja je ostala u trenutku osim tri mlada života i bez koristi najvećeg proizvođača električne energije u Hrvatskoj, hidroelektrane Dubrovnik u Platu. Proradila je tek kad je cijeli slučaj doveden do apsurda, a voda oprala goleme novce pa zaigrala kombinaciju za još veće nakupljanje bogatstva debelo potkoženima i okorištenima na naš račun.
Mirisi paljevine, žutilo zlata, miris tamjana, prazne duše. Valja s tim onda živjeti sve doksedođe do 2 za 1,a u nastavku puta jal k raju, jal put pakla ni pola vam nisam reko.
Marko Mujan
Leave a Comment