Kriminalna priča o brojilima električne energije za preko 2,4 milijuna potrošača krenula je još od kraja 90-tih godina kada je digitalizacija i prijenos podataka preko energetskog kabela umjesto postojećih elektromehaničkih brojila, postajala nesporno izvjesna budućnost za sve elektroprivrede u svijetu osim Hrvatske i njenih politički kadriranih pokvarenih kriminalnih kadrova delegiranih iz političkih kabineta svih garnitura koje su do današnjeg dana vladale državom. Štete za nacionalnu ekonomiju su lako dokazive i mjere se u milijardama kuna.
Iznosi koji su isisani iz HEP-a također prekoračuju milijardu, a najmoćnija „ekipa“ ne srami se javno pokazati impresivnu imovinu koju su priskrbili od bogatog plijena, a najsjajnija među njima je u tisku nedavno razotkriveni sporni hotel visoke kategorije s gotovo 500 ležajeva koji je brutalno nagrdio vizuru pitoresknog bračkog „malog mista“ Postira.
Veliki biznis s brojilima je krenuo onog trenutka kada se digitalizacija uspješno počela primjenjivati u gotovo svim djelatnostima, a iznimna dobrobit uviđala se u području mjerenja električne energije i prijenosa podataka putem energetskih kabela. Tada su veliki proizvođači elektromehaničkih brojila koja su bila u upotrebi u Hrvatskoj kao što je slovenska „Iskra Kranj“ i švicarska multinacionalna kompanija „Landis + Gir“ shvatili da odbačena stara postrojenja za proizvodnju elektromehaničkih brojila koja su zamijenjena najnovijim linijama za proizvodnju digitalnih brojila, mogu još donositi profit ako se prebace u visoko koruptivne zemlje gdje je lako potkupiti sve one koji odlučuju o izboru tehnološkog rješenja. Primijenjen je poznati scenarij koji su do savršenstva doveli amerikanci koji na perfidni način drže uglavnom zemlje Latinske amerike u kolonijalnoj podčinjenosti, tako da u ove zemlje prebacuju zastarjela još vitalna postrojenja kada se pojavi nova tehnološki naprednija industrijska generacija strojeva.
Slovenci čija su brojila činila preko 90% svih instaliranih brojila u HEP-u ovu operaciju su izveli krajem devedesetih godina preko svog djelatnika inače hrvata oženjenog slovenkom, Krešimira Bračića tako da su zastarjelo postrojenje prenijeli u Zagreb u novoosnovanu firmu „Iskra Emeco“, a „Landis+Gyr“ se instalirao u Hrvatskoj preko Ante Radovića i njegove firme „ELRA“ koja je radi otočkih poticaja registrirana u Veloj Luci na Korčuli.
Zanimljivo je kako je Šime Balabanić osoba zadužena za ovo područje iz vremena Račanove vlade i jedan od najglasnijih „boraca protiv kriminala prethodne vlasti“ uvidio da se u ovoj oblasti nalazi zlatna žila, pa je raširio biznis s nabavkom brojila do neslućenih razmjera. Da bi stručno opravdao enormne nabavke „poslužio“ se prilagođenim normama koje je po njegovoj narudžbi donio „Državni zavod za mjeriteljstvo i normizaciju“ i referentni Institut za energetiku koji je u naručenoj studiji potvrdio da je ugradnja elektromehaničkih brojila prihvatljivo rješenje za HEP.
Osim što je Balabanić, koji je inače Račanov posljednji vjenčani kum, ovim potezima osigurao institucionalni i stručni okvir za kriminalni posao, u povijesti priče oko brojila ostati će upamćen i u prljavom poslu nabavke za bezobrazno visoku cijenu odbačenih zastarjelih engleskih kartičnih brojila, manipulativno promovirajući putem medija novu tehnologiju plaćanja potrošnje el. energije putem tzv. pretplatnih brojila. Ovo skupo tehnološko rješenje doživjelo je totalni fijasko u HEP-u. Cijeli ovaj aranžman složio mu je njegov prijatelj i tadašnji član uprave, inače Račanov tenis partner koji je razvio za vrijeme svojih čestih posjeta Londonu jako „dobar“ poslovni odnos sa Željkom Hrabarom tadašnjim predstavnikom „Brodomerkura“ u tom gradu. Iako je dotični sam zaposlen u obitelji, tako mu se dopao London da je u tom gradu na vrlo skupim i prestižnim fakultetima iškolovao svoju djecu, a neki tvrde da se tamo dobro ukorijenio kupnjom nekih nekretnina.
Ovu „dobro osmišljenu“ shemu koriste sve HEP-ove garniture do danas i njihovi partneri proizvođači ovog tehnološkog smeća, a HEP zbog tehnološke zaostalosti u ovoj oblasti ima štetu od desetine milijardi kuna akumuliranih u dvadesetogodišnjem zaostajanju. Zbog dominantne postojeće primitivne tehnologije koja zahtjeva očitanje brojila dolaskom na lice mjesta, kontrolom eventualnih lako mogućih manipulacija s brojilom isključivo dolaskom do svakog brojila, iskapčanjem i ukapčanjem radi neplaćanja, redovnom zamjenom brojila kao i bilo kakvom potrebnom radnjom na mjernom mjestu na 2,4 milijuna brojila, a što se uglavnom izbjegava ugradnjom digitalnih elektroničkih brojila, HEP nepotrebno godišnje troši više stotina milijuna kuna.
Dok je HEP akumulirao nepotrebne troškove koje je lako apsorbirao zahvaljujući monopolskoj poziciji i strukturi proizvodnih jedinica u kojima dominira gotovo besplatna energija proizvedena u hidrocentralama, garnitura koja je isisavala novac preko posla s brojilima se obogatila do neslućenih razmjera, pa su tako već u prvoj dekadi ovog stoljeća bili vlasnici čak 10 hotela na otoku Braču. Inače zvali su ih „5 B“ jer je svima početak prezimena bio s B slovom. Nakon što im je dojavljeno da su u fokusu istražnih organa na brzinu su prodali 9 hotela i vjerojatno novac sklonili u sigurne luke. Nakon što su procijenili da je opasnost minula većina njih je pokrenula projekt izgradnje mega hotela – nakaze – od cca 500 ležajeva u Postirama na Braču.
Pretužna je činjenica da se u Hrvatskoj pojavio proizvođač najnovije generacije elektronskih brojila zagrebački „RIZ“. Usprkos nekim početnim tehničkim zamjerkama ovom proizvodu razvijenom od strane vrlo entuzijastičke ekipe, sramotno je da HEP zbog osobnih interesa grupice pojedinaca nije podržao ovaj projekt i omogućio veliku korist za nacionalnu ekonomiju. Štoviše, HEP-ovi moćnici su zbog debelo honoriranog pogodovanja proizvođačima elektromehaničkih brojila, bili jedan od ključnih igrača zbog kojih je ova tvrtka bačena u stečaj i prepuštena beskrupuloznim lešinarima koji na razvalinama ovog poduzeća i egzistencijalnoj tragediji većine njenih zaposlenika, namjeravaju prisvojiti gradsku rentu kroz izgradnju luksuznih stanova. Nažalost i država koja kontrolira 55% stečajne mase iz tko zna kojih motiva i razloga negativno sudjeluje u realizaciji ovog prljavog scenarija, a mogla bi biti presudni igrač u osiguranju nastavka proizvodnje i unapređenja „Riz“ elektroničkih brojila kojih je već ugrađeno preko 25% u HEP.
U međuvremenu gotovo sve zemlje u okruženju su razvile svoje vlastito rješenje elektroničkog digitalnog brojila pa su se tako javili na veliki natječaj od preko 200 milijuna kuna, koji je HEP raspisao još prije 6 mjeseci, a nakon međusobnog interesnog sukoba nekih ponuđača i razotkrivanja manjeg dijela ove prljave igre u tisku, svi akteri ovog unaprijed dirigiranog natječaja su privremeno zašutjeli. Ipak neki nestrpljivi su ovih dana pokrenuli političku mašineriju pa je tako resorni ministar Tomislav Ćorić pred par dana nazvao dva člana uprave i neke izvršne direktore u HEP-u raspitujući se o razlozima zastoja u izboru ponuđača, te na taj način dao do znanja da on ima određeni interes u ovom poslu. Postavlja se pitanje tko je od ponuđača toliko moćan da u ovaj posao može „upregnuti“ čak i resornog ministra. Je li to možda konobar Zoran Gobac koji se zajedno sa svojim poslovnim partnerom PPD-om ubacio u biznis s HEP-om od kada je Vrdoljakov HNS došao u poziciju moći?
Anđelko Jeličić
Leave a Comment