Što nam poručuje Savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista 2025?

Između 05. i 07. studenog 2025. održalo se u Opatiji 33. savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista (HDE) koje je okupilo velik broj hrvatskih ekonomskih stručnjaka iz znanosti i prakse. Tematsko usmjerenje savjetovanja HDE 2025. bilo je „EKONOMSKA POLITIKA HRVATSKE U 2026. Generalno govoreći, savjetovanje HDE 2025. u potpunosti je uspjelo i zadovoljilo ne samo slušatelje nego i cijelu hrvatsku javnost. Ono što je ključno, ovo je savjetovanje ukazalo na brojne probleme u domeni ekonomije i vlasti Hrvatske te je objasnilo osnovne razloge aktualne činjenice nezadovoljstva hrvatskog naroda. S obzirom da ipak šira javnost nije bila u mogućnosti pratiti konferenciju, što smatram velikom štetom za šire hrvatsko društvo, to ću u najkraćim crtama navesti i komentirati ono najvažnije što sam čuo na savjetovanju koje je imalo oblik konferencije.

Na savjetovanju/konferenciji bilo je nekoliko izvrsnih izlaganja i obrazloženja aktualnih problema Hrvatske i njenog razvoja koje je vrijedno navesti pa idem redom.

Nakon uvodnog, pozdravnog govora dr. sc. Mladena Mlinarevića, dopredsjednika HDE, radni dio konferencije svojim je sjajnim izlaganjem otvorio prof. dr. sc. Darko Tipurić, predsjednik HDE, pod naslovom „Hrvatska na prekretnici: izlazak iz zamke niske produktivnosti“. Uvodno, Tipurić je najavio obrazloženje 5 ključnih činitelja niske produktivnosti Hrvatske kao ekonomije i države u tranziciji, a to su: (1) Usporenje konvergencije, (2) Institucionalne slabosti, (3) Strukturna ograničenja rasta, (4) Demografski izazovi i (5) Slabija konkurentnost. Da ne ulazim u detalje Tipuričevog obrazloženja, mislim da je dovoljno navesti nekoliko zaključaka Tipurićevog izlaganja. Odmah na početku, u analizi produktivnosti po satu rada s bazom 2013. (2013=100) Tipuričeva analiza ukazuje na nisku hrvatsku produktivnost što je obrazložio kombinacijom slabe strukturne otpornosti i snažnijeg pada aktivnosti u sektorima s velikim udjelom zaposlenih sati, prvenstveno u turizmu. Zaključno, unatoč povremenim visokim stopama rasta i približavanja EU, Hrvatska ostaje ispod razine usporedivih država članica EU. Promatrajući rast BDP po stanovniku i niski nivo Hrvatske u odnosu na prosjek EU, Tipurić zaključuje kako razvijene ekonomije EU imaju visoku produktivnost zbog snažne kombinacije kapitalne opremljenosti, visokih tehnoloških ulaganja i sektorske strukture gospodarstva, poput Luxembourga, Irske, Danke, Nizozemske, Švedske i drugih. Ono što smatram da je za širu javnost važno je Tipuričeva analiza produktivnosti po satu rada u trgovini na veliko i malo, prijevozu i pružanju usluga smještaja i pripreme hrane, dakle turizmu. Tu zaključuje da se loš rezultat Hrvatske može poboljšati kroz 3 oblika razvoja i djelovanja: (1) daljnja digitalizacija, (2) smanjenje sezonalnosti turizma, (3) bolja povezanost prijevoza i skladištenja s proizvodnim lancima. Zaključno, Tipurić predlaže 10 točaka za kvalitetan razvoj Hrvatske pa navodi: (1) usmjerenje razvoja na industrije visoke dodane vrijednosti, (2) jačanje nacionalne inovacijske i tehnološke sposobnosti, (3) potaknuti razvoj visokih tehnologija u poduzećima, (4) snažno ulaganje u ljudski kapital, obrazovanje, cjeloživotno učenje i vještine za nove tehnologije, (5) modernizirati infrastrukturu i digitalnu povezanost, (6) smanjenje administriranje, a poticati poslovno okruženje, (7) poticati model financiranja poradi poticanja proizvodnih investicija, (8) podizati kvalitetu institucija i povećati efikasnost države, (9) jačati upravljanje, vladavinu prava i borbu protiv korupcije, (10) rast plaća dugoročno povezati sa rastom produktivnosti.

Tipurićevo izlaganje i obrazloženje problema produktivnosti, kao i ekonomskog razvoja Hrvatske, komentirao bi kao dobro ukazivanje na nisku hrvatsku radnu sposobnost poradi neadekvatnog obrazovanja. Tu bi dodao neprimjerenu povezanost i sustav nagrađivanja između plaća i motiviranog rada koji su sebi nosi niz čimbenika. Također, baziranje hrvatske ekonomije na turizmu nije dugoročna odrednica, što znanost već jako dugo ističe, ali bez rezultata. Pritom rast hrvatskog poduzetništva nema potrebnu podršku države, dok razvoj stranih tvrtki na hrvatskom tržištu raste i ostvaruje visoke profite u svim industrijama, a posebno u turizmu. Tri su temeljna razloga rasta uspješnosti stranih poduzeća na hrvatskom tržištu. Prvi razlog je otvorenost hrvatskog tržišta nenadziranom ulasku stranih ulaganja i kapitala, i to u uvjetima korištenja hrvatske infrastrukture u koju ulaže hrvatska država i narod, a što je istaknuo uvaženi prof. dr. sc. Ljubo Jurčić. Drugi razlog je lakši pristup stranih poduzeća tržištu jeftinijeg ulagačkog kapitala nego je to moguće hrvatskim poduzetnicima, a treće je bolja organiziranost i sposobnost stranog menadžmenta koji stoga ima lakši pristup tržištu.

Iako nije po redu izlaganja, ali treba istaknuti izvanredno izlaganje dr. sc. Željka Lovrinčevića koji je svoje izlaganje naslovio sa „Kako se boriti sa inflacijom“. U svom izlaganju Lovrinčević je istaknuo problem inflacije koja je u Hrvatskoj u duljem razdoblju u prosjeku 2,56% dok su slične države imale oko 0,7%. Rezultat je to skoka cijena trgovačkih lanaca koji su samovoljno odlučili podignuti cijene, jer su shvatili da u hrvatskim uvjetima to mogu. Hrvatska inflacija, koja je najveća u EU, sa druge strane omogućila je visoke prihode i profite stranim tvrtkama, a njihov se razvoj temelji na cijenama. Dakle, strani kapital ne zanima loš utjecaj inflacije na hrvatsku ekonomiju, jer on ostvaruje visoki profit, a njegova moć u Hrvatskoj već je takva da nadilazi mogućnost ekonomskog nadzora hrvatske države. Pritom Lovrinčević ističe kako trgovački lanci UK, DE, IT i Španjolske dominiraju na tržištu maloprodaje EU, jer u trci za profitom strani kapital izlazi snažno iz nacionalnih okvira. Pritom ostaje državama da se odupru dominaciji stranog kapitala i osiguraju nadzor nad razvojem nacionalne ekonomije, što svi i rade. S obzirom na Hrvatsku, Lovrinčević ističe kako nema naznaka zaustavljanja inflacije te smatra da će se ona i nadalje nastaviti. Svoje izlaganje, popraćeno grafikonima koji nedvojbeno potvrđuju njegove zaključke i upozorenja na problem inflacije u Hrvatskoj, Lovrinčević je završio sa komentarom na pitanje što smo mi naučili u svemu tome pa kaže: „učili su učili od srijede do petka ali se nisu makli dalje od početka“. Ta pomalo komična rečenica iz našeg djetinjstva predstavlja jasan zaključak stanja u Hrvatskoj.

Lovrinčevićevo izlaganje i obrazloženje problema inflacije Hrvatske komentirao bi kao izvrsno obrazloženje i upozorenje situacije u kojoj smo se našli. Inflacija, kao ključni činitelj, odnosno limitarot uspješnog razvoja hrvatske ekonomije, a također i poslovanja hrvatskih poduzeća, posebno u turizmu, nekontrolirano raste bez jasnih mogućnosti njenog zaustavljanja, barem za sada. Pritom, konkurentnost hrvatskih poduzeća na tržištu, kako tržištu EU tako i hrvatskom tržištu, ubrzano opada. To je vidljivo potrošnjom u turizmu, kao i strukturom gostiju. Odnosno, dok cijene rastu pa hrvatski turizam službeno bilježi dobre rezultate, temelj tog rasta je samo rast cijena, što u konačnici strukturu gostiju i njihovu potrošnju srozava te nam sve više dominiraju turisti slični onim tzv. „paradajz turistima“ u bivšoj Jugi koji su dolazili na Jadran, a na plažama ostavljali konzerve paštete i ostatke rajčica. S tim u svezi ističem potrebu hrvatskog nadzora nad strukturom hrvatskog gospodarstva koje ne smije izaći iz konteksta nacionalnog nadzora. Znam, u dokumentima EU koji su sumjereni svim članicama EU, navodi se da strana i domaća poduzeća moraju imati jednake uvjere poslovanja i tržišnog natjecanja. S obzirom na realnost razlika u pristupu tržištu, kao i drugim karakteristikama domaćih i stranih poduzeća, kao i pristupu kapitalu, te se razlike moraju uzeti u obzir pa se mora zaštitit domaće poduzetništvo. Sve države, osim Hrvatske, limitirale su jasno i snažno ulazak stranog kapitala i stranih poduzeća, unatoč što EU traži jednake uvjete za sve. U svemu tome, Hrvatska je bez strategije i nacionalnih makrostrateških ciljeva, što je potvrđeno na ovom skupu.

Ono što je posebno važno, a što je ovo savjetovanje iznijelo u javnost, je uloga i djelovanje ministarstava i ministara. S tim u svezi već prvi dan održan je jako zanimljiv panel na temu „Ministarski pogled na budućnost hrvatskoga gospodarstva“. Panel je okupio 6 bivših ministara od samog početka Hrvatske do danas, a to su bili:

• sc. Davor Štern, ministar u Vladi RH (1995. – 1997.)
• sc. Goranko Fižulić, ministar u Vladi RH (2000. –2002.)
• emer. dr. sc. Ljubo Jurčić, ministar u Vladi RH (2002. –2003.)
• Ivan Vrdoljak, ministar u Vladi RH (2012. –2016.)
• dr. sc. Tomislav Ćorić, ministar u Vladi RH (2020. – 2022.)
• dr. sc. Davor Filipović, ministar u Vladi RH (2022. – 2023.)

Panel su vrlo uspješno vodili dr. sc. Mladen Mlinarević i prof. dr. sc. Mladen Vedriš. Taj je panel bio izuzetno zanimljiv jer su bivši ministri, rasterećeni ministarskom ulogom, vrlo zabavno i šaljivo obrazložili djelovanje njihovih ministarstava, kao i međuministarsku (ne)suradnju. Najkraće rečeno, njihova su obrazloženja bila sljedeća:

• Ministri ukazuju na kaos u sustavu Vlade. Pritom ukazuju na greške i sukobe između Ministarstva gospodarstva i Ministarstva financija, kao i nedostatak koordinacije među ministarstvima.
• Odgovornost ministara je velika, ali odluke i rezultati nisu njihovi, jer sve stiže „odozgo“, pa je odgovornost ministara vrlo relativna.
• Interesi ministarstava su u pravilu sukobljeni, a najveći sukob je prema Ministarstvu financija, jer zadaci koji se postavljaju pred neko ministarstvo zavise o novcu, a on je izvan nadležnosti dotičnog ministarstva.
• Efikasnost i uspješnost ministarstava zavisi također o Sudstvu, koje je blago rečeno, neadekvatno (da ne rečemo korumpirano).
• Efikasnost i uspješnost ministarstava zavisi također od podrške poduzetništvu, a podrška poduzetništvu je izrazito izvan mogućnosti ministarstava. Stoga je direktna uspješnost ministarstva veoma niska, a odgovornost ministara visoka.
• Strateški projekti predugo čekaju realizaciju, kao primjerice LNG Terminal, a ja bi tu naveo i Projekt Medina, koji je projekt marine Frapa, težak preko 300 milijuna eura, a za koje investitor čeka građevinsku dozvolu već 10 godina, što uvećava cijeni projekta za još 100 milijuna eura. U svemu tome, ministri su individualno rješavali aktualne probleme, nailazili na otpore pa često odustajali, a onda se mijenjali i padali.
• Što se tiče efikasnosti investicija, ministri misle kako su, što se tiče efikasnosti, strane investicije pozitivne, jer su uspješnije, a stranci ih snažnije i bolje vode. Također podrška države za strane investicije veoma je izražena. Na ovo je jedan od ministara upozorio kako mi radimo infrastrukturu za poslovanje stranih firmi, a naši ljudi odlaze iz Hrvatske. Stoga je cijeli taj sustav postao veoma upitan.
• Ono što je posebno važno je da Hrvatska nema ekonomsku strategiju, jer strategiju moraju raditi instituti, ali na to je drugi ministar nadodao kako zatim ministarstvo, ako i strategija dođe na čitanje, ministarstvo ne prihvaća strategiju, jer je ne može realizirati.
• Ističu, kako se strategija koja je u prijedlogu interesno uništava radi osobnih veza u vertikalni odluka i usmjeravanja novca pa se novac i projekti skrenu prema gradu odakle je netko politički uspješan.
• Vezano za strategiju danas, izneseno je mišljenje kako se luta u strategiji pa se sada primjerice govori o hrvatskoj ratnoj industriji, a tu smo tanki.
• Istaknuto je kako novac koji dolazi iz fondova EU ne ide na već pripremljene strateške projekte nego luta pa se tu puno gubi.

Zaključno, navedeno je kako Hrvatska nema stabilne makronacionalne stupove države (o čemu je objavljena knjiga „Zarobljeno društvo, korupcija i demografija“)  pa je postavlja pitanje čemu uopće strategija. Iz tog razloga Hrvatska nema ozbiljnu strategiju oko koje bi se okupila i razvijala hrvatska ekonomija i nacionalno poduzetništvo.

Izlaganje i obrazloženje bivših ministara u Vladi RH mislim da ne trebam komentirati jer jasno govori o problemima u funkcioniranju Vlade i ministarstava, što direktno utječe na razvoj i rast hrvatske ekonomije, ali i svih drugih područja hrvatske države. Problemi ekonomije koji su jasni ocrtavaju se kao ključni činitelj iseljavanja, kako niže obrazovanih, tako i visokoobrazovanih hrvatskih građana. Smatram da mišljenja ministara koja su iznesena na ovom savjetovanju dovoljno govore sama za sebe pa nema potrebe da ja dalje komentiram.

Među zanimljiva izlaganja na ovom savjetovanju treba svakako istaknuti izlaganje prof. Davora Zoričića, na temu „Izazovi upravljanja državnim poduzećima“. U svom je izlaganju Zoričić od oko 900 državnih poduzeća napravio dvije grupe poduzeća, od kojih prvu grupu sačinjava 36 državnih poduzeća koja su direktno pod Vladom RH, a koji upravljaju sa oko 70% nacionalne imovine i učešća u BDP, što znači da upravljaju resursima Hrvatske. Analizirao sam malo tu izjavu pa sam vidio da 36 državnih poduzeća RH od posebnog su nacionalnog interesa, upravljaju sa oko 70% ukupne imovine svih državnih poduzeća. Tu se radi o imovini vrijednoj oko 43,6 milijardi eura, što čini proporcionalno velik dio nacionalnog BDP-a, oko 70%. Ukupna imovina svih državnih poduzeća iznosi oko 54,3 milijardi eura, a ta poduzeća imaju i veliki udio u ukupnim prihodima pravnih osoba u vlasništvu države i lokalnih jedinica samouprave. Država u ostatku poduzeća nema uvijek većinski vlasnički udio, a postoji plan postupnog izlaska države iz vlasništva onih poduzeća koja nisu strateški važna. Pritom država želi realizirati jačanje upravljačkih i nadzornih okvira za ona poduzeća koja ostaju pod državnom kontrolom. Ovdje se postavlja pitanje nadzora nad radom tih 36 državnih poduzeća, kao i nad strateškim dokumentima upravljanja i korištenja nacionalnih resursa. Kako je izjavio kolega Zoričić, u upravljanju državnim poduzećima, dakle resursima, još nema ciljeva, ali će se postaviti. Pitam se, što se dogodilo sa resursima u proteklih 30 godina upravljanja njima? Zar u 30 godina nije postavljena strategija upravljanja nacionalnim resursima? Gdje je registar državnih resursa? Zar nisu postavljeni ciljevi korištenja resursa? Koji resursi i u kolikoj mjeri su stavljeni na korištenje domaćem poduzetništvu, a koji i u kolikoj mjeri su prepušteni stranom kapitalu? Koji su ciljevi od tako postavljenje strukture resursa? Da li je i kako uspostavljen sustav nadzora nad upravljanjem i korištenjem resursa? Tko brine o tome? Da li je znanstveno istraženo i nadzirano upravljanje i korištenje nacionalnih resursa? Svoje izlaganje kolega Zoričić završio je sa (pokušajem) umirujućom izjavom kako se radi na bitnom poboljšanju u upravljanju državnim poduzećima. Pritom je istaknuo kako će se raspisati javni natječaj za nadzorne odbore državnih poduzeća, iako znamo kako to kod nas ide pa, nažalost, mislim da ne treba očekivati bitne promjene. Ja bi na pitanja koja sam istaknuo kao važna, nadodao da smo u 30 godina dobrano rasprodali naše resurse, a pritom sve prilagodili njihovom daljnjem otuđivanju. S tim u svezi istaknuo bi veliku borbu koja se vodi između vladajuće politike i pokorne joj administracije na temu pomorskog dobra, s jadne strane, i znanosti i struke sa druge strane. Odnosno, temeljem prisiljenog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama otvara se mogućnost potpunog preuzimanja pomorskog dobra, odnosno ključnih subjekata hrvatskog turizma i nacionalne ekonomije. Neću duljiti o tome, jer to zahtijeva posebno obrazloženje, ali ne sada.

I na kraju, jako važno izlaganje imao je ministar financija, inače uvaženi izv. prof. dr. sc. Marko Primorac kojemu se ne može ničim osporiti znanje i sposobnost vođenje Ministarstva financija RH, ali, bez uvrede, ekonomija je znatno šira nego što je on pokriva znanjem financija. Manirom političara, Primorac je iznio podužu listu uspjeha Vlade RH, što se ne može osporiti, jer brojke su jasne, ali postoje i druge brojke, dakle i ona druga strana koju smo, između ostalog, jednim dijelom čuli i na onom savjetovanju, a koja ukazuje da je stanje u Hrvatskoj daleko od dobrog. Ministar Primorac je najavio bitne promjene u politici Vlade RH, a koje bi trebale rezultirati boljim rezultatima. Ono što na prvi pogled izgleda umirujuće je izjava kako je Vlada potpisala ugovore o suradnji sa svim hrvatskim sveučilištima. Ta je izjava svakako pozitivna i znači jedan značajan iskorak, ali ovdje se otvaraju nova pitanja koja su usmjerena na učinkovitosti suradnje Vlade i znanosti i struke. S tim u svezi pitam se, (1) zašto nisu potpisani istovrsni ugovori sa brojnim privatnim veleučilištima i visokim učilištima gdje također rade i istražuju vrsni hrvatski stručnjaci? (2) kako implementirati u suradnju brojne individualne znanstvenike i stručnjake koji su često poznatiji izvan Hrvatske nego u Hrvatske i koji su svoj život posvetili nekom ekonomskom području, a nisu u nijednom sustavu niti instituciji? (3) kada ćemo shvatiti da znanje nije u državnoj administraciji u kojoj sjedi poneki dr. sc. i time ostvaruje oko 15% viši osobni dohodak i poslušno provodi što mu se kaže, već je znanje izvan državne administracije? (4) kada će se shvatiti da su mnoga znanja, kao primjerice menadžment, a u njemu planiranje i controlling, kao i postavljanje sustava i ciljeva, još uvijek izvan Hrvatske, što ukazuje na nasušnu potrebu stimuliranje znanstvene suradnje sa znanstvenicima iz razvijenih država EU? Dakle, dobro je da smo se sjetili nakon 30 godina da su nam znanost i struka potrebni u donošenju strateških nacionalnih odluka (šaljem tužni osmjeh), ali mnoga pitanja još uvijek u tom odnosu države i znanosti nisu riješena.

Na kraju ovog blic-pregleda savjetovanja Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji 2025. godine, samo kratko bi zaključio da, sukladno stalnim Jurčićevim upozorenjima kako je potrebno razviti i voditi politike svih industrija, nameće se pitanje, DA LI JE MOGUĆE VIDJETI POLITIKE U EKONOMIJI KOJA VIŠE NIJE NACIONALNA? Jasno je da je odgovor negativan, a da nam se to upravo događa znamo svi, a što je potvrđeno u svim izlaganjima na ovom savjetovanju. Gubimo postupno mogućnost nadzora i upravljanja svojim resursima, pa tako i nadzora nad svojom ekonomijom. U tome, kako se zna, izgubili smo konkurentsku prednost hrvatske nacionalne ekonomije, a šta to znači mislim da ne trebam obrazlagati.

Po ne znam koji put, kao papagaj, citiram upozorenje nobelovca Josepha Stiglitza koji izučava problematiku ekonomija u tranziciji, pa od brojnih, navodim samo jednu njegovu misao koja se u potpunosti odnosi na Hrvatsku: „Ono što je posebno važno je odnos prirodnog bogatstva države i dinamika gospodarskog razvoja. Uglavnom države i njihove ekonomije u tranziciji raspolažu s vrijednim prirodnim resursima. Bilo bi za očekivati da one koristeći svoje resurse dinamiziraju svoj gospodarski rast, ali se događa suprotno, sve do povećanja siromaštva u tim ekonomijama. Njihova su prirodna bogatstva u fokusu interesa velikih korporacija koje korupcijom s centrima moči u tim državama i politikom, preuzimaju prirodna bogatstva ekonomija u tranziciji.“ Taj fenomen Stiglitz naziva „paradoksom prirodnog bogatstva“, a sastoji se u tome da države bogate prirodnim resursima često obilježava kronična ekonomska zaostalost i siromaštvo većine stanovništva. Stoga Stiglitz zaključuje da se posjedovanje bogatih prirodnih resursa u siromašnim državama u pravilu javlja kao zapreka uvođenju i razvijanju demokracije. Analizirajući taj fenomen Stiglitz kaže: „Stvaranje, odnosno stjecanje dohotka i bogatstva u tim državama ne ovisi presudno o poticanju motivacije za štednju i poduzetništvo, jer je glavni uvjet te privilegije politička moć, odnosno političke veze. Osnovni izvor bogatstva u tim okolnostima su politička moć i utjecaj, a posjedovanje ili nadzor bogatstva sa svoje strane dalje učvršćuju tu političku moć. Radi se, dakle, o sinergijskom učinku političke moći i bogatstva. Takva je ekonomska i politička dinamika, naravno, uzrok sve dubljem socijalnom raslojavanju, zaoštravanju socijalnih suprotnosti, napetosti i antagonizama kao i velikoj političkoj nestabilnosti.“ Analizirajući dinamiku razvoja država u tranziciji koje su kao „paradoksom prirodnog bogatstva“ izgubile nadzor nad nacionalnom ekonomijom, Stiglitz ukazuje da se na početku u tim državama odvija prividni razvoj, nakon čega nastupa nacionalno osiromašenje. Da su Stiglitzove riječi istinite i realne govori nam stanje u Makedoniji, Grčkoj i još nekim dijelovima država EU. Stoga na kraju ovog teksta pitam se, kada ćemo shvatiti da srljamo u propast, odnosno, kako je Lovrinčević slikovito kazao „učili su učili od srijede do petka ali se nisu makli dalje od početka“, e pa jesmo li u ovih 30 godina ipak nešto naučili? Ostaje mi samo zavapiti Božju pomoć na tom putu.

Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković

Zagreb, 10. studenog 2025.