By U hrvatskom medijima su se pojavili članci o investicijama u obnovljive izvore energije (OIE) na području Ličko-senjske županije, govori se o stotinama milijuna eura novca stranih investitora. A što je u toj priči sa pravima hrvatskih građana? Kako se Hrvatska država treba i mora postaviti prema pravima građana Republike Hrvatske? Sve se više stječe dojam da Europska komisija provodi pritisak na novonastale članice Unije (pretežno takozvani istočni blok) kako bi izgradile što više zelenih izvora. Činjenica je da se s druge strane postupak udruživanja građana odvija sporo i da za razliku od na primjer Njemačke gdje udruge civilnog društva aktivno sudjeluju u investicijama u od milja nazvane obnovljivce (obnovljivi izvori energije – OIE). Sada je već svima jasno da su OIE prije svega biznis, brza zarada, a tek onda zaštita prirode, klime itd.
Jučerašnja emisije na HRT 4 (poslije ponoći, kako bi je što manje građana gledalo) je prikazala zorno što se događa u područjima gdje su investitori odlučili sagraditi vjetroparkove i kakav je to utjecaj na prirodu, životinjski svijet i naposljetku ljude koji tamo žive. Porušena šuma, ogromni koridori kojima se dovoze preko 150 metara visoki stupovi i lopatice vjetroagregata, klasični ekocid u parku prirode na Velebitu, hrvatskom prirodnom biseru i ponosu generacija tamošnjih ljudi.
Zelena tranzicija se u zadnje vrijeme intenzivirala, zasigurno zbog rata u Ukrajini i problema nabave plina iz Rusije. Samodostatnost u pogledu izvora energije je poželjna, međutim potrebno je razjasniti neke stvari u Republici Hrvatskoj i učiniti ih transparentnim. Započeti ću sa lobiranjem i ulogom lobista u energetici općenito.
Ne protekne gotovo niti jedan dan a da se u javnim medijima ne pojave dobro plaćeni profesori s hrvatskih visokoškolskih ustanova i razni savjetnici iz agencija kojima je osnovna djelatnost „spašavanje klime“ zbog rastućih razina CO2 emisija. Budućnost će pokazati odakle dolazi novac za ova klasična lobiranja koja sa zaštitom prirode nemaju nikakve veze već im je cilj bogaćenje pojedinaca i grupa, naravno pritom uništavajući tu istu prirodu i praktički tjerajući stanovništvo sa stoljetnih obitavališta. Ovo se u navedenoj emisiji lijepo prikazalo jer sasjeći stoljetnu šumu da bi se sagradio obnovljivi izvor je uvreda inženjerima, koji zasigurno znaju kako se višak CO2 može pohraniti (engl. CCS Carbon Capture Storage) i spasiti zemaljsku kuglu od zagrijavanja. Štoviše, zašto Europska komisija ne uloži milijarde eura, kojima se naveliko hvali naš premijer, u nove inovacijske tehnologije spomenutog CCS-a? Zašto se žrtvuju stotine a skoro i tisuće kvadratnih kilometara hrvatskog prostora da bi se instalirale vjetroelektrane i sunčane elektrane?
U cijeloj je ovoj priči poanta je pravi cilj plaćenih medija i novinara koji krajolike gdje investitori „namirišu“ brzu dobit, proglašavaju pustopoljinama tj. predjelima koji bi se pogrdno mogli usporediti sa ogromnim prostorima afričke Sahare . Naime, sa 425 megawata snage planirani vjetropark Lički medvjed spada u sferu lobističkih djelatnosti a ne promicanja zelene energije. Zbog te elektrane trebalo bi žrtvovati 160 km2 teritorija u istoj Ličko-senjskoj županiji, te na tom prostoru prokrčiti u šumi 45 km puteva.
Zelena se tranzicija provodi kroz informiranje javnosti, sastancima sa lokalnom zajednicom te prije svega raspravom u parlamentu o dobrobiti cijelog društva u pogledu ekološke inicijative. Zadržat ću se na izrazu koje su novinari rabili u vezi navedenog projekta a to je izraz PUSTOPOLJINA, kako su nazvali dio Like blizu grada Otočca. Što taj pomno izabran opis znači!? Svakako ne područje gdje se može živjeti već nešto iz filmova strave i užasa. Dakle iselite stanovništvo a mi ćemo vas isplatiti (!?) i izgraditi velebnu vjetroelektranu na oko ogromnih 160 kvadratnih kilometara površine. Prema dobivenim informacijama to bi bila najveća vjetroelektrana u Europi, sagrađena na kopnu. Ako se gleda gustoća naseljenosti u nekim zemljama Europe i svijeta koja nerijetko prelazi 400 do 500 stanovnika/km2 u ovu bi se „pustopoljinu“ moglo smjestiti grad veličine Zadra. No, želja za profitom je jača od svake logike te tobožnjom brigom za klimu. Zato se pojavljuju projekti koji su protivni interesima Hrvatske države i njenih građana. Naravno, da ne zaboravim reći da je život u okruženju vjetroelektrana praktički nemoguć zbog izuzetno visoke buke koja onemogućava bilo koji oblik življenja na tim prostorima. O ovome lobisti nisu proteklih godina izustili niti slovo, kao ni političari na vlasti!
Ipak, čudno je da lobisti iz agencija i fakulteta ne iskazuju javno protivljenje (poput mnogih stručnjaka, npr. Majdandžić) kada se pripremala Uredba o kvotama za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora i visokoučinkovite kogeneracije (Vlada 14. svibnja 2020. god.). Tada je od nešto preko 1000 MW sunčanih elektrana iz sustava poticaja u kvotu ušlo 625 MW sunčevih elektrana instalirane snage preko 10 MW. Očito je da se pogodovalo velikim investitorima a kućanstva se ostavilo da se snalaze u ”pustopoljini” Republike Hrvatske.
Da zaključim, pitanje ekološke svijesti je jedna od glavnih preokupacija svijeta i poglavito Europe u 21. stoljeću. Mnoge zemlje su balansirale pitanje udjela zelene energije u energetskoj bilanci, da ne zaboravim spomenuti Sloveniju koja ima svega 3 MW vjetroagregata (što je politička odluka slovenske vlasti). U europskim se zemljama vodi svakodnevna polemika o dozvoljenoj kvoti poglavito vjetroelektrana u energetskom miksu. Ne smije se dozvoliti da se poglavito strani investitori okoriste jeftino dobivenim koncesijama za korištenje prostora kako bi u Hrvatskoj ostvarivali ekstra profite. Ne zaboravimo da je nacionalna elektroprivreda HEP u posjedu svega 58 MW vjetroelektrana od ukupno 990 MW instaliranih tj. u pogonu. Zadnji podatak govori da je cijeli sustav ishođenja svih vrsta dozvola za gradnju obnovljivih izvora pogrešno koncipiran. Da li je to namjerno provođeno još od 2007. godine pitanje je za službe kojima je to osnovna djelatnost.
Za kraj, zemlja je vjekovima služila Hrvatima kako bi se prehranili, baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Prenamjena tih prostora u energetske izvore pretjerano/suludo velikih dimenzija je strateško pitanje svake zemlje stoga ću ovo pitanje uputiti hrvatskom Saboru kako bi predstavnici naroda donijeli meritorno mišljenje.
Iseljavanje 400.000 hrvatskih ljudi u Irsku, Njemačku, Austriju, Sjedinjene Američke Države je opasan presedan a ne kako pojedini političari tvrde normalan proces, jer nije isto kada se iz Hrvatske ode u gore spomenute zemlje i kada se ode u Bruxelles. Smanjenje broja stanovnika i potpuno pražnjenje pojedinih hrvatskih regija vodi sindromu energija umjesto hrane, veoma opasan pokušaj kojemu se narod mora suprotstaviti. Pa nismo se valjda za to borili u Domovinskom ratu??
Anđelko Jeličić
