By Crni labud piše brzo, jer se u HEPilandu sve odvija još brže – osim proizvodnje. U HEPilandu se rashodi ne završavaju, oni se sele.
Krajem godine Veličanstveni je potpisao Zaključak kojim se rashodovana oprema HEP-Proizvodnje poklanja Ukrajini i kompaniji DTEK. Oprema iz Siska i Rijeke, za koju se tvrdi da je zastarjela, ali je desetljećima hranila sustav, proglašena je suvišnom upravo u trenutku kad energija postaje strateška roba. Komisije su odradile posao, nadzor je klimnuo, a politička poruka je poslana: ono što ne znamo koristiti, znamo darovati. Odgovornost je – po ustaljenoj praksi – izostala.
Istodobno, u Senjgradu – simbolu hidroenergetskog ponosa – krajem prosinca revitalizirana mlinica B nije htjela živjeti. Stroj je kratko udahnuo – i stao. Posljedice su produljenje rokova, opsežni vantroškovnički radovi i veliki gubici zbog neproizvedene električne energije. Izvještaj o ovom fijasku skriva se kao zmija noge: postoji, ali ga nitko ne vidi. U HEPilandu je procedura obrnuto proporcionalna ozbiljnosti problema – što je kvar veći, dokumentacija je manja.
Carstvo nikako da otvori ozbiljnu raspravu o stvarnosti. Europa nema dovoljno vlastitih energenata, zelena tranzicija bez stabilnih temelja pokazuje pukotine, a plin i nafta ostaju nužni dio sustava. Hrvatska se suočava s realnim opcijama: mala modularna nuklearna elektrana dugoročno, plinsko-hibridni kapaciteti i obnova postojećih elektrana srednjoročno, dok obnovljivi izvori mogu biti samo dopuna – ne oslonac sustava.
Zaključak Vlade formalno je besprijekoran, ali skriva paradoks HEPilanda: prvo se zna kome će se nešto dati, zatim se proglašava da to više ne vrijedi, a na kraju se o svemu izvještava – naknadno. Rashodovana oprema postaje dar, kvar se skriva, a politička poruka sjaji, dok energija, odgovornost i logika blijede u sjeni papira.
Princ V. još uvijek pjeva svoju baladu o Rozi, provodi politiku oporezivanja i nagrađivanja poslušnosti. Grofica Zmajica je „na terenu“, a mlinica B i dalje stoji – simbol sustava koji sve zna, ali ništa ne priznaje.
A Crni labud poručuje: “U HEPilandu se imovina lako rashoduje. Ali istina – nikad.“
Crni labud zna da će se to ogledalo uskoro razbiti. Ne zbog ideologije, nego zbog fizike. Ne zbog politike, nego zbog megavata koji neće doći, strojeva koji neće raditi i računa koji će ipak stići.
Pitanje više nije hoće li se krhotine rasuti. Pitanje je samo: tko će ih skupljati – i hoće li tada još biti struje da se vidi što je ostalo.
Anđelko Jeličić
