By Izgradnja elektroenergetskih objekata spada u kategoriju najsloženijih tehničko-građevinskih poduhvata, a u posebnu kategoriju po zahtjevnosti spadaju hidrotehnički objekti zato što pored strojarnica hidroelektrana zahtijevaju izgradnju brana, dovodnih tunela i kanala, zasunskih komora, tlačnih cjevovoda itd.
Elektroenergetski objekti nisu specifični samo po visokoj cijeni izgradnje nego i po tome što njihova priprema izgradnje i sama izgradnja traje dugo pa je za realizaciju njihove izgradnje nužno postojanje dugoročne strategije, koja mora činiti nacionalni plan razvoja elektroenergetike.
Hrvatska po pitanju nacionalne energetske strategije ne stoji dobro jer nije definirala čvrsta opredijeljena u smislu da točno zna što hoće, a kada je i donosila neke srednjoročne planove razvoja malo je što realizirala. Osnovni hrvatski problem je što svi planovi razvoja pa tako i elektroenergetike ovise o trenutnoj nomenklaturi na vlasti, a ozbiljna energetika i njen razvoj počiva na dugoročnoj strategiji, čija realizacija ne bi smjela ovisiti o trenutnoj političkoj garnituri koja trenutno vlada. Slikovitosti radi, Francuska se je još u doba Charlesa de Gaulle opredijelila za nuklearni program u elektroenergetici, koji se u kontinuitetu da današnjih dana razvija nesmetano i danas su u Francuskoj 62 nuklearna reaktora u pogonu, a njihova elektroprivreda je organizacijski najbolja možda u cijelom svijetu i najveći europski izvoznik električne energije.
Hrvatska je od svoje samostalnosti izgradila samo jednu hidroelektranu Lešće od 62 MW, a sve projekcije na početku ovog stoljeća su govorile da do 2030.god. moramo izgraditi novih barem 3000 MW izvora, jer je kod procjene uzeta u obzir i činjenica da u tom periodu nekoliko termo blokova mora izići iz pogona zbog starosti. I što smo napravili – ništa? Promijenili termo blok u Sisku i TE-TO Zagreb i basta. Zbog toga je Hrvatska sve ove godine u nezavidnoj energetskoj situaciji, koja rezultira velikom uvoznom ovisnošću. Dakle, sve do prije par godina, kada udio obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji, odnosno pokrivanju potrošnje nije bio toliko značajan, Hrvatska je uvozila na godišnjoj razini, do 35% ukupnih potreba za električnom energijom. U tom smislu u Europi po postotku jedino Luxemburg uvozi više od Hrvatske, što predstavlja nacionalnu sramotu. Za napomenuti je da je u nekim periodima godine, kada je konzum izuzetno velik, a domaća proizvodnja mala zbog niskih vodostaja jezera i rijeka, primjerice usred turističke sezone, uvoz premašivao 50%, što je još veća sramota. Ulaskom u pogon sve više vjetroelektrana i solarnih elektrana čija je ukupna snaga iznosi oko 1800 MW, uvoz stagnira ali ako se uzme u obzir da su vlasnici obnovljivih izvora većinom stranci i iznose dobit iz hrvatske u svoje matične banke stvari po Hrvatsku nisu bitno povoljnije, odnosno moramo li se upitati da li mi to i dalje uvozimo el.energiju ako je elektrana 100% u starnom vlasništvu.
Također, kada se analizira stabilnost i pouzdanost sustava s aspekta ulaska sve većeg broja vjetro i solarnih elektrana na mrežu treba naglasiti da se pouzdanost time bitno ne popravlja jer se radi o intermitirajućim pogonima koji ovise o prilikama u atmosferi. Zbog pojašnjenja, statistički je dokazano da u vrijeme najvećih vrućina i najvećih hladnoća, kada je potrošnja struje najveća, vjetar gotovo da ne puše pa je time proizvodnja vjetroelektrana mala ili nikakva. Isto tako, za vrijeme velikih hladnoća nebo je danima jednolično sivo ili tamno, bez padalina pa u tom periodu solarni paneli ne proizvode ništa. Dakle, pouzdanost sustava se gradi na dovoljnom broju raspoloživih stabilnih izvora koji u svakom trenutku mogu ući u pogon i odgovoriti potrebama sustava. Time naravno nitko ne negira potrebu izgradnje vjetroelektrana i solarnih elektrana jer njihova proizvodnja štedi gorivo termoelektrana i vodu iz akumulacijskih jezera hidroelektrana, međutim VE i SE je pogrešno nazivati alternativnim izvorima jer one u nikakvom slučaju nisu alternativa nego samo dodatni izvori koji dobro dođu. Duboka greška je ako netko misli da se na OI može graditi stabilan i pouzdan elektro-energetski sustav.
Hrvatska je u strateškim projekcijama energetske politike posljednjih desetljeća lutala i nije znala što hoće. Slijedeći slijepo europske zelene agende iz programa i planova je potpuno izbacila opciju nuklearnih elektrana, pokleknuvši pod pritiskom domaćih i inozemnih ‘zelenih’ i pod dojmom Angele Merkel i njene odluke o gašenju svih njemačkih nuklearnih elektrana, što se kasnijim događajima i problemima s ruskim plinom pokazalo kao katastrofalna odluka za njemačku privredu. Povod su bili raniji incidenti u Černobilu i tada aktualni događaj u Fukushimi u Japanu. Kako bi se moglo manipulirati u svrhu pogroma nuklearnih elektrana, javnosti nikada nije rečeno da uzrok i jednog i drugog incidenta nije kvar reaktora niti bilo kakvih nuklearnih komponenti. U Černobilu su ljudi odlučili testirati reaktor sileći ga na najveća opterećenja. Tijekom testa sigurnosni sustav ih je upozoravao da tu stanu i smanje snagu jer temperatura postaje previsoka. Unatoč tome oni su sukcesivno ignorirali upozorenja i išli dalje dok nisu došli na točku s koje nema povratka, nakon čega se zbog pregrijavanja dogodila eksplozija reaktora. Fukushima je bila nuklearna elektrana smještena na obali mora, naravno s reaktorom hlađenim morem. Dogodio se potres i tsunami koji je stvorio velike valove koji su zapljusnuli rasklopno postrojenje elektrane, napravio štetu zbog koje je elektrana ispala s mreže. Međutim, kako je reaktor vruć i iziskuje i dalje hlađenje uključuje se diesel agregat koji mora omogućiti pogon pumpi rashladne vode reaktora, ali kako je veliki rezervoar nafte za diesel agregat također bio smješten vani, na obali mora (kako bi posljedice eventualnog požara bile zanemarive) i njega je srušio plimni val pa su diesel agregati ostali bez goriva, a reaktor bez rashlade. Temperatura abnormalno raste i događa se proboj oklopa i izlazak radijacije vani. To je jedina istina koja je tragična i na kojoj struka uvijek uči, ali zbog toga nuklearne elektrane ne zaslužuju izopćenje jer tisuće reaktora radi diljem svijeta.
A sad da se vratimo na Hrvatsku i što ona mora napraviti.
Prvo, treba realizirati program Zagreb na Savi s nizom malih protočnih elektrana na Savi koji nisu samo puke elektrane nego su u sve integrirani i drugi bogati sadržaji, koji bi privukli ljude na Savu, a krajnji efekt bi bio da Sava postane poveznica grada Zagreba, a ne razdjelnica kao što je to slučaj sada.
Drugo, treba izgraditi na nekoliko lokacija u Hrvatskoj, kako struka odredi, nekoliko tipskih nuklearnih blokova manjih snaga. S obzirom da se radi o tipskim elektranama manjih snaga izgradnja je puno jednostavnija nego graditi neku veliku elektranu tipa Krško. Izgleda da su to konačno shvatili i veliki pravnici Plenković i Šušnjar, štoviše prometnuli su se u nuklearne eksperte. Najmanje što bi mogli učiniti iz korektnosti prema funkcijama koje obnašaju je da imenuju tim eksperata i osloboditi ih obaveze da njih pitaju za bilo kakvu krucijalnu odluku.
Treće, obavezno treba sa Slovencima participirati u izgradnji drugog bloka u NE Krško. Ne smijemo zaboraviti da sadašnji blok u NE Krško pokriva 17% potreba Hrvatske za električnom energijom.
Četvrto, HEP mora doći do barem 500-600 MW portfelja u programu vjetro i solarnih elektrana. Sramota je da je Hrvatska dozvolila da, pored HEP-a s ogromnim investicijskim potencijalom, dopust da sva ključna brda i najbolje pozicije za vjetar i solare zauzmu stranci. No to nije ništa čudno kada se uzme u obzir Ina, Telekom, Pliva itd., itd. nacionalna izdaja u kontinuitetu za velike osobne benefite i kapital u nekretninama, autima i luksuzu svake vrste. Naravno, ispitivanje porijekla imovine je trebalo ukinuti kao relikt trulog socijalizma.
Peto, Hrvatska, HEP, mora realizirati projekte obje najavljene reverzibilne hidroelektrane Vrdovo i Blaca, svaka po 500 MW i uz to revitalizirati postojeću RHE Vinodol. Zašto? Zato što će zbog velikog broja OI i sveukupno njihove velike instalirane snage, na tržištu egzistirati ogromne količine viškova električne energije i temeljna odrednica budućeg EES-a nametnut će se problematika spremanja viškova energije, a za tu svrhu nema boljeg način od reverzibilnih elektrana s velikom kapacitetom gornjih bazena. Indikacija za ovu tezu je činjenica da je tijekom prošle godine registrirano više od 200 sati u kojima je cijena električne energije na burzama bila negativna (plaćaju vam samo da je uzmete)!!!
Šesto, kao šlag na kraju, sve to treba priključit na prijenosnu HOPS-ovu mrežu. Međutim ta je mreža zbog strateških lutanja oko izgradnje novih izvora, u stvari zbog nepostojanja nikakve strategije, zbog priključenih mnogih OI u međuvremenu, je totalno sada podkapacitirana i zapuštena. Istina, bilo je podosta revitalizacija starijih ili preopterećenih dalekovoda na nekim pravcima u vidu zamjene AlČe vodiča novima HTLS tehnologije veće prijenosne moći, ali u posljednjih 30 godina od novih DV-a izgradili smo nove konekcije 400 kV prema Mađarskoj i odnedavno nova dvostruka 110 kV veza Bilice-Trogir. Istine radi treba spomenuti i nove kraće 110 kV veze za spoj novih OI na mrežu 110 kV, koje su ušle u investicijski program dotičnog OI, ali ta izgradnja nije plod strateškog planiranja.
Što dalje? Hrvatska na nacionalnoj razini mora donijeti točan plan i lokacije što će graditi i kolike snage izvore. U skladu s tim HOPS će prilagoditi razvojne planove mreže i započeti pripremati investicije. Plenković i Šušnjar, odnosno Vlada RH mora odrediti i moderirati način i izvore financiranja. Pri tome treba imati na umu da hodeći redovnom procedurom, boreći se s hrvatskom birokracijom, za izgraditi jedan ozbiljan dalekovod treba najmanje 7 godina. Za proizvodni objekt, pogotovo ako je složeniji, treba i više. Pametna Vlada bi razmislila o implementaciji modela po kojem su se npr. gradile hrvatske autoceste: mobilizacija svih službi, ubrzano izdavanje građevinske dokumentacije, primjena instituta brzog izvlaštenja kako bi se izbjegli dugotrajni sudski sporovi itd. Dakle sve se može kada se hoće pod uvjetom da se zna što se hoće. I opet za naglasiti, moguće je samo ako proces moderira i nadzire Vlada RH (politička moć i volja) uz suradnju HEP-Proizvodnje i HOPS-a u segmentu tehničke podrške, vođenja i nadzora izvedbe projekata.
A dok se gospoda zbroje i organiziraju valja nam živjeti s hipotekom ovisnosti o onih 500 MW iz Albanije zbog čijeg izostanka nam se raspao sustav u sred ljeta 2024.god. i svakako reći poneki očenaš za izdašnost vjetra s Dinare, jer je poznato da se utopljenik za svaku slamku hvata.
Anđelko Jeličić
