HEPiland u panici: Princ V. imenovao Spidermana na mjesto člana uprave HEP – Proizvodnje d.o.o.

HEPiland u panici: Princ V. imenovao Spidermana na mjesto člana uprave HEP – Proizvodnje d.o.o.

Dok domaća proizvodnja električne energije gubi na značaju, tzv. “Zelena tranzicija” – osobito u solarnom i vjetroenergetskom – ubrzano se razvija. Budući da su gotovo sve optimalne lokacije za vjetroelektrane već iskorištene, najveće koristi ostvaruju strani investitori, dok nacionalna elektroprivreda, industrija i lokalni proizvođači ostaju u drugom planu. Takav pristup ugrožava energetski suverenitet i neovisnost – i otvara prostor da poslušnost zamijeni stručnost. Bez znanja sustav je izdan iznutra

Povod: https://budica.info/gdje-prestaje-moral-nice-hrvoje/

Imenovanje Spidermana, Hrrwoja Nietzschea, mag. oec. – za pretpostaviti je već sada bivšeg pročelnika Upravnog odjela gospodarstva Grada Vinkovaca – za člana Uprave HEP – Proizvodnje d.o.o. nije kadrovski promašaj. To je politička odluka s energetskim posljedicama. Imenovanje razotkriva novu logiku sustava: nacionalni interes je sporedan, poslušnost ključna.

Crni labud to shvaća odmah. Veličanstveni možda kasni, radari rade selektivno, filteri propuštaju povorke i vatromet, ali Princ V. ne griješi. On bira. Izabrao je čovjeka koji ne dolazi iz proizvodnje, ne razumije megavate, ali savršeno razumije jedno – kako se ruka diže bez pitanja. U HEPilandu se to naziva iskustvom upravljanja.

Kad je Spiderman prvi put doskakutao do mlinice i bacio na nju mrežu, pitao je što će se dogoditi ako to prestane brujati. Kad je čuo za Kombi mlinicu Jertovec, ozbiljno je pitao treba li za upravljanje vozačka dozvola C kategorije.

Princ V. nije tražio stručnjaka. Tražio je amortizer – nekoga tko će primiti udarac kad sustav pukne, potpisati kad treba i, ako zatreba, pitanje proglasiti prijetnjom. HEPiland je time uskladio energetiku s politikom: proizvodi se lojalnost, distribuira strah, energija se uvozi, a izgradnja pogoduje stranim investitorima.

Princ V. i Spiderman pritom su zaboravili riječi Hrrwojeva prezimenjaka, Friedricha Nietzschea: “Nije moguće da postoji patnja, a da netko za nju ne treba platiti.“

Sustav možda ne raste, ali je tih.

Možda ne proizvodi više, ali ne proturječi.

Možda ne zna kamo ide, ali zna kome pogoduje. I to je, u HEPilandu, dovoljno.

Petak 13. u HEPilandu nije bio dan kvara. Bio je dan početka procesa.

Proces ide dalje. Traje i trajat će dok Crni labud ne dovrši svoj posljednji izvještaj, dok energetika koju su trebali čuvati više ne bude njihova, a od Prinčeva glasa ostane samo pjesma:

“Vrati se, Roza, ti si život moj,

Volim te, Roza, ti si meni sve,

Molim te, Roza, budi opet moja, Roza,

Roza, ne ostavljaj me.”

Riječ preuzima Crni Labud: Kad pjesma utihne, ostat će politika. Ista ona koja je Princa V. dovela. Ista ona koja će ga maknuti.

A onda – odgovornost.

Tko je odlučio?

Tko je potpisao?

Tko je šutio?

I tko će to sada morati objasniti?

Anđelko Jeličić