Dragi moji, kako bi bile jasnije okolnosti tragedije u HE Dubrovnik u Platu¸ puštene u pogon 1965. godine, s pojedinačnom nazivnom snagom generatora A i B od po 120 MVA, vraćamo se onome što se tamo događalo, a prethodilo je požaru, bio on “slučajan” ili izazvan, a ključ je cijele priče i svih posljedica po poginule, njihove obitelji, ali i sve nas žive.
Kako opisuje DuList u jednom od svojih tekstova: “… nakon požara u Hidroelektrani Dubrovnik 10. siječnja ove godine (2019.) kada je život izgubilo troje djelatnika Hidroelektrane, njih sedam je zadobilo ozlijede, a Društvu HEP pričinjena izravna i neizravna materijalna šteta velikih razmjera.”
Svima je jasno na čiji teret je pala ta ogromna šteta koju je uzrokovao HEP i “prijatelji”.
Sukladno početnim planovima o revitalizaciji, odnosno zamjeni i obnovi proizvodne opreme (2012.-2017. g), bilo je govora o povećanju snaga dvaju generatora na čak 140 MVA pojedinačne nazivne snage, dok bi snaga kod istovremenog rada obje turbine bila 127 MW po svakoj.
Godinu, dvije prije požara obavljena je generalna rekonstrukcija, koja je trebala omogućiti sigurnost rada agregata i povećanje proizvodne električne energije. Koliko je poznato, stvarno u praksi su instalirane turbine sa 125 MW snage, ali one ni s tom manjom snagom od planirane, kažu ne mogu istovremeno raditi.
Jedan od razloga može biti, kako neki tumače, da nema dovoljno vode, no “pije li vode” isključivo samo to…. veliko je pitanje.
Koliko one mogu stvarno proizvoditi i zbog čega samo toliko, upitno je budući da to mogu do ograničenja, koje je nakon ponovnog pokretanja poslije tragedije za svaku od turbina bilo do maksimalnih 105 MW.
Zbog čega se išlo u ovakve ambiciozne preinake ako se moglo?!? predvidjeti kako one tako nisu ostvarive iako su izvedive. Što je time napravljeno i čime je sve rezultiralo valja se upitati a nadamo se da će se i to utvrđivati na Suđenju.
Realizacija cjelovite revitalizacije je svojom kvalitetom ispala i te kako upitna.
Splitski projektni biro iz konzorcija “Elektroprojekt” radio je dokumentacije, a na čelu mu je nekad bio Rodoljub Lalić, koji je odatle došao i na mjesto drugog čovjeka u HEP-u, odakle je vrlo brzo pao nakon što sam istupio na jednoj javnoj raspravi u Dubrovniku o hidroelektrani Ombla, koju je zagovarao. Na njoj je izletio podatak o tome da je do prepuštanja dijela energetskog kolača (vjetroelektrane, solari) došlo zbog politika za koju se opredijelio HEP, koji joj se (vjetroelektranama, solarima) zanimljivo nakon održane lekcije odnedavno vraća. S Lalićem je tada sa svoga mjesta odletjela i moderatorica te javne tribine, glasnogovornica HEP-a.
Nakon što sam tada objasnio kako postojeći i planirani kapaciteti, kroz skoro vrijeme pametnom politikom mogu realizirati proizvodnju električne energije reda veličine pola nuklearne elektrane Krško (isključivo od postojećih i planiranih elektroenergetskih projekata na samom području naše Županije), ostali su osupnuti, ali nespremnost da me zaustave i tako prikriju, po meni, visoku malverzaciju koštala ih je pozicija.
Prije, možda i kobne, rekonstrukcije agregata i ostalih radova, budući da joj je slijedila ”neizravna” tragedija, neke su stvari bile značajno drugačije tehnički izvedene, a nakon toga izmijenjene.
U dijelu elektrane gdje je došlo do požara i stradavanja, dolje gdje je odvodni tunel bio je sa strane zid, bila su vrata, iznad vrata i ograđeni ventilatori. To je nekad bio prostor gdje su u slučaju potrebe ugroženi radnici mogli iza njega ostati sigurni i na duže vrijeme sklonjeni, barem do smirivanja rada turbina, potom u slijedu djelomičnog otplavljivanja odvodnih tunela i oslobađanja pristupa, blokiranima u njemu se moglo prići i izvući ih na otvoreno jednom običnom barkom što bi do njih došla i kojom bi kroz odvodni tunel doplovili i bili danas s nama živi.
Vratimo film malo unatrag…
- prosinca 2006. godine bila je poplava u elektrani još dok je dubrovačka županica bila Mira Buconić, a direktor elektrane Vinko Bašić. U spašavanju i otklanjanju opasnosti i posljedica tog poplavljivanja angažirane su sve raspoložive strukture i snage, čak je dolazila i vojska iz Divulja. Radilo se cijelu noć, stavljale se vreće koje su punili vatrogasci.
Srećom nije nitko stradao.
U vrijeme inženjera Tomislava Paviše, koji je uvjeravao da može potpuno sigurnom sagraditi hidroelektranu u podzemlju rijeke Omble na vapnencu i flišu, u odvodnom tunelu HE Dubrovnik je (prije spomenute poplave), dolje nešto betonirano (nekakva kažu ustava), ali voda je loš gospodar a ako se podcijeni mora negdje izbiti. Tim radovima je moguće došlo do njenog preusmjeravanja pa je u nekom od svojih vrhunaca probila i poplavila strojarnicu.
Kad su radnici u strojarnici vidjeli da nadire voda nastala je panika, a oni se uspjeli evakuirati skalama kroz vertikale gore prema otvorima.
Tijekom naviranja i probijanja vode, Miho Bukvić izvlačio se gore prema izlazu ali nije vidio gdje je poslovođa Andro Matić pa se vratio i sreo Pavišu, i na upit jeli vidjeo Matića ovaj mu je odgovorio, tko je taj. Nije znači poznavao jednog od 60 ljudi koji tamo rade, po hijerarhiji na 3.-4. razini.
U to vrijeme (2007., 2008.), kažu da je inženjer Paviša naredio da se skine zid od opeke, ventilatori (ostali su bili vidljivi poslije tragovi gdje se nalazio), kako bi u slučaju ponavljanja poplave voda mogla nesmetano ići u odvodni tunel.
Umjesto da cjelovitom rekonstrukcijom agregata, koja bi trebala biti moguće i glavni predmet suđenja, bude sve bolje i sigurnije, recimo i spomenuti ventilatori su ugrađeni tako što je su oko njih ostali široki otvori kroz koje je mogao prolaziti čovjek. Tamo gdje je bio puni lim umjesto njega su stavljene rešetke, a vrata, koja se mogu hermetički zatvoriti ostavljena otvorena, sve to izgleda kako bi famozni novi agregati, što su se pregrijavali mogli biti bolje hlađeni. Na ovaj način, zbog loše rekonstrukcije i revitalizacije turbina napravljen je niz propusta na ovom dijelu elektrane prema odvodnim tunelima a radnici ostali nezaštićeni.
Da su zid, metalne ploče (iznad su agregati a ispod kunete), ventilatori i vrata ostali u funkciji razina sigurnosti bi bila takva da iza njih u podzemlju blokirani mogu preživjeti danima. Požar bi također mogao biti lokaliziran puno brže.
Inženjer i umirovljeni djelatnik HE Dubrovnik Ante Cebalo nakon tragedije je pitao kako mu nije jasno zašto su poginuli Pozniak, Maškarić i Zvrko skakali u vodu… razumije da su bili dolje ali se čudio zbog čega su skakali u vodu. Da nije bilo u tom dijelu dima sačekali bi dolje par sati da se mašine umiru i onda ih je mogao netko izvući kroz tunel barkom. Kad su mu rekli da dolje nema zida, da je srušen onako na prvu reagirao je zaprepašten riječima… djeco oni su vas ubili.
Zaključak je da nije bilo tolikih konstrukcijskih izmjena i lanca događaja, koji je bio katastrofalan zbog svih propusta, trojica mladih ljudi bi danas bila živa i u mogućnosti svjedočiti u procesu za utvrđivanje kako je požar nastao, što bi pored nepotrebne ljudske žrtve osvijetlilo i onu druga po redu izuzetnu štetu u svakom smislu, poglavito ekonomskom, kako za državno poduzeće HEP, Državu Hrvatsku i sve njezine stanovnike.
Zbog toga je neupitna potreba inzistiranja na iznalaženju odgovoru je li požar izbio zbog neke tehničke greške ili namjere čovjeka, i od krucijalne je važnosti ne samo za našu Županiju, nego za cijelu Republiku Hrvatsku, koju čine svi oštećeni stanovnici.
Dok je imenovani Bašić bio direktor HE Plat nije dopuštao da se bez posebnih razloga dolje ulazi, slikava i bude, držeći da elektranu treba tretirati kao objekt od posebnog državnog interesa. Što ona u stvari jest, ali je kasnije sigurnosni čimbenik oslabljen i pristup bio jednostavniji.
U neposrednoj blizini dolaze kupači, parkiraju se vozila i nema rampe koja bi im to priječila unatoč znaku da je namijenjeno zaposlenicima, ali iz rukovodstva su vodili brigu da skupe poene “dobrim odnosima”, a ne “zamjere” građanima Župe, što u slučaju izvanredne situacije otežava, a može i onemogućiti prilaz i intervenciju nadležnih službi.
Kabeli koji su bili baš ispod na požar otpornih ploča, u kobnom trenutku promijenjenim u one od obične plastike (višestruko jeftinije), kao i boja koja se tu nalazila, jako su zapaljivi, ujedno i izuzetno teški za gašenje. Umjesto da su pohranjeni u za to određenom posebnom skladištu za zapaljivi materijal omogućili su još “bolje” lančanu reakciju, katastrofu i nepotrebnu katastrofu.
Tomo Grljević, koji nakon tragedije nije više imao srca ostati i raditi u HE ispričao je roditeljima Mario Pozniaka, kako mu je njihov sin rekao da mu da svoju masku za disanje, budući da je jedan morao izaći, a da će on ostati pokušati gasiti, napomenuvši, Tomo ti imaš ženu i malo dijete. To nas prisjeti ratnih vremena a i da je odgojen u braniteljskoj obitelji naučen na poštovanje vrijednosti ljudskog života i nesebičnost. Tako je i postupio donoseći koliko tešku, najtežu ali pravilnu odluku u najopasnijim trenucima žrtvujući sebe za druge.
Nakon požara 18.02. 2019. održan je sastanak pri čemu se razgovaralo kako se po nalogu Uprave HEP-a ide u obnovu elektrane direktnim ugovorom bez natječaja, kako bi sve brzo počelo. Taj brzi proces pokretanja hidroelektrane trajao je preko godinu i po dana s upitnim učinkom u ovom trenutku, i što se tiče kvalitete i proizvodnje, koja je trebala biti značajno veća od one prije požara i instalacije turbina planirano veće snage, koja je nakon rekonstrukcije već bila upitna pa je loš učinak recimo bilo poželjno prikriti. U američkim scenarijima filmova to se eventualno događa i podmetanjem požara, koji u stvari s agregatima praktično nije imao nikakve veze, budući da ih vatra nije ni liznula. Ali gdje ima dima ima i ”vatre” one koja znači hladni pogon, odnosno prestanak proizvodnje. Vjerovali ili ne u ovakvim scenarijima kad mnogima u parteru omrkne ima onih kojima u loži osvane.
Na istom režiserskom putu mogla je biti i situacija famoznog pronalaska protupješačke mine tzv. paštete iz koje je trebalo realizirati novu protu minsku akciju skupog razminiranja razminiranog dovodnog tunela i elektrane, ali i daljnji prekid rada i proizvodnje struje.
p.s.
iz svjedočenja Božene Pozniak 3.4.2023.g: “Hidroelektrana Dubrovnik je zatražila nadležno ministarstvo mišljenje o izvođenju građevinske dozvole, a odgovor ministarstva je bio da je potrebna građevinska dozvola…. Zna da su komunicirali s dvije djelatnice županije, nije joj poznato da je od 68. bila izdana uporabna dozvola. Nije joj poznata sudbina glavnog projekta i nije upoznata je li glavni projekt slan na potvrdu kod nadležnih glavnih tijela.”
Nastavlja se…
Marko Mujan, nezavisni vijećnik u Skupštini DNŽ, s liste Mosta
Leave a Comment