Dok se pravosudni aparat u Dubrovniku godinama tromo kotrlja kroz labirinte administrativnih opravdanja, izjava “nisam nadležan” i prebacivanja odgovornosti s jedne direktorske fotelje na drugu, obitelji stradalih radnika i javnost i dalje čekaju istinsku pravdu. Službena verzija, skrojena pod paskom onih koji su mjesto tragedije ekspresno isprali golemim količinama vode pod visokim tlakom prije pravog, neovisnog očevida, uporno ponavlja mantru o “slučajnoj iskri u kabelima i zamoru materijala”. No, uoči novih sudskih ročišta, vrijeme je da ponovno, s novim materijalima i nepobitnom tehničkom logikom s terena, razbijemo taj olovni zid šutnje.
Kroz dosadašnje nastavke sustavno sam ogoljavao politiku (H?)EP-a i njezinu podređenost uvoznim lobijima na čelu s Vukom Hamovićem, koji na svakom tehničkom zastoju našeg sustava i uvozu triput skuplje struje trljaju ruke i broje milijune. Danas fokus moramo vratiti na ključno pitanje svih pitanja: Ne kako se požar razvijao, nego kako je sustav namjerno stvorio okolnosti koje su dovele do tragedije i smrti trojice naših mladih heroja – Mata, Davora i Ivice.
Forenzički apsurd: “Požar koji nastaje prije uzroka”
Znanstveni je i kriminološki paradoks tvrditi sa stopostotnom sigurnošću kako je primarni uzrok katastrofe običan tehnički kvar na kabelskoj vertikali, u objektu iz kojeg su panično uklonjeni ključni tragovi gorenja i taljenja prije nego što je obavljen temeljit, neovisni uvid. Na samom početku ove priče, na teren je izišla skupina vještaka-stručnjaka iz najjače ustanove koja se bavi forenzičkim ispitivanjima u Hrvatskoj – Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja “Ivan Vučetić“ (CFIIV) iz Zagreba.
I što je ta najjača ustanova uspjela definirati na steriliziranom i opranom terenu?
Slagali su teoriju unatrag kako bi opravdali narudžbu sustava o “višoj sili” i tehničkom zamoru materijala. Koliko je cijela ta vještačka konstrukcija klimava, najbolje je ogolilo jedno od ključnih pitanja postavljenih na ročištu u Dubrovniku, koje je vještake stjeralo u kut, a zvuči nevjerojatno: „Kako je moguće da je prvo nastao požar pa tek onda uzrok?!“
Ta bizarna sudska rasprava dokazuje ono na čemu ustrajavam od prvog dana: teza o “slučajnoj iskri” u komodi idealan je paravan. Ako je zakazala žica, onda nema izravne krivnje vrha HEP-a. No, tehnička logika s terena govori posve drugačije i prebacuje fokus u samo srce elektrane – na agregate i turbine.
Milijunski fijasko “revitalizacije” bez dozvole
Cijela ova krvava kronologija počinje propalom, a basnoslovno skupom “revitalizacijom” elektrane. Posao koji je u početnim planovima trebao stajati oko 21 milijun eura, na kraju je kroz sumnjive anekse i direktne pogodbe nabujao na nevjerojatnih 80 milijuna eura javnog novca! Što smo dobili za te puste milijune? Umjesto planiranih i oglašavanih agregata jačine 140 MW, ugrađene su turbine od 125 MW, koje su se u praksi pokazale toliko neuspješnima da im je maksimalno dozvoljeno opterećenje moralo biti srezano na svega 105 MW!
I dok su Končar i Litostroj morali radove raditi ispočetka zbog očitih tehničkih promašaja, vrhuška HEP-a na čelu s Frane Barbarićem svjesno je gurala pogon u rad bez građevinske dozvole, unatoč jasnim pisanim upozorenjima i preporukama samog Ministarstva graditeljstva još iz 2011. godine. Ponašajući se kao država u Državi, bahati menadžeri su otvorili vrata tehničkom kaosu, a prikrivanje loše obavljenog posla cjelovite regeneracije agregata platili smo s 14 mjeseci potpunog mraka u Platu i preko 170 milijuna eura čiste štete, nadoknađene preko leđa građana.
Zločin improvizacije: Kako su srušene barijere ubile radnike
Ali financijsko pustošenje HEP-a tek je popratni element ove tragedije. Pravi, strukturni i tehnički uzrok pogibije radnika leži u prešućenom kriminalu unutar same strojarnice. Ti famozni, preskupi novi agregati nakon ugradnje su se patološki i kronično pregrijavali. Kako bi se izbjeglo njihovo zaustavljanje i pad profita, u podzemlju se pribjeglo smrtonosnim građevinskim improvizacijama “na divlje”.
Stari, iskusni inženjeri poput Ante Cebala javno su nakon nesreće ostali zaprepašteni spoznajom o onome što je učinjeno u podzemlju. Nekada je u donjem dijelu elektrane, prema odvodnom tunelu, postojao čvrsti zid od opeke, hermetička vrata i ograđeni ventilatori. To je bio prostor u kojem su radnici u slučaju bilo kakve havarije mogli ostati potpuno sigurni danima, jer dim tu nije mogao prodrijeti, a evakuacija se mogla mirno izvesti običnom barkom kroz tunel.
No, da bi se užarene i loše rekonstruirane turbine lakše hladile, uprava i voditelji radova zapovjedili su uklanjanje tog zida! Vrata su ostavljena trajno otvorena, puni zaštitni limovi zamijenjeni su rešetkama, a oko ventilatora su ostavljeni otvori promjera jednog metra kako bi se osiguralo improvizirano “provjetravanje”. Istovremeno, tijekom tog istog nesretnog remonta 2018. godine, stare vatrootporne stropne ploče zamijenjene su visoko zapaljivim i jeftinijim plastičnim oblogama, dok su uokolo, suprotno svim protokolima, ostavljeni ormari, namještaj i zapaljivi materijali.
Kada je u unutrašnjosti pogona došlo do tehničkog kvara, ta plastika i nagomilano smeće stvorili su toksični crni dim. Zbog srušenih pregrada i probijenih zidova, unutar elektrane se trenutno aktivirao fatalni “efekt dimnjaka”. Smrtonosni plinovi nisu zadržani u protupožarnoj zoni, već su kroz otvorene rešetke i srušene zidove u sekundi prodrli izravno pred unesrećene radnike, potpuno im zagušivši i odsjekavši jedini put spasa. Nisu ih, dakle, ubili “zastarjela tehnologija” niti “slučajni zamor materijala”, kako to dezinformatori pokušavaju proturiti u medije. Ubila ih je pohlepa upakirana u kriminalne građevinske preinake s boljega na lošije, kojima je nukleus sigurnosti podzemnog objekta žrtvovan radi hlađenja strojeva.
Pravna farsa pred novim ročištem
Sada svjedočimo farsi u kojoj se bivši čelnik HEP-a Frane Barbarić i direktor Ivo Miletić na sudu pojavljuju tek kao “svjedoci”, dok javnost opravdano negoduje svjesna da se odgovornost pokušava svesti na razinu građevinskih poslovođa i električara. No, papiri i SMS poruke ne lažu, a uviđaj koji je MUP proveo na preko 2.700 stranica krije jasne tragove tko je i kako upravljao ovim procesom.
Kao što je hrabro upozorila odvjetnica obitelji žrtava, Doris Košta: nitko se ne želi zamjeriti Hrvatskoj elektroprivredi jer je ona država u Državi. Dokaz za to je i činjenica da se danas, nakon pokretanja pogona, vrata koja su godinama bila otvorena odjednom strogo zatvaraju, a sigurnosne mjere panično provode – što je izravno, naknadno priznanje krivnje i svjesnosti o pogreškama koje su odnijele tri mlada života.
Gospodo iz uprave i korumpiranih struktura, nema tih milijuna zaigranih eura, namještenih vještačenja na ispranom terenu i marketinških pamfleta koji mogu sakriti istinu o tome tko je zapalio miću (fitilj), i tko je srušio zidove u podzemlju Plata. Dok vi i dalje primate božićnice, regrese i nagrade u poduzeću koje svjesno rastačete i pripremate za privatizaciju, mi nećemo šutjeti. Ova raščlamba nije samo lokalna dubrovačka priča – ovo je prvorazredno hrvatsko nacionalno i sigurnosno pitanje, a istina o zločinu u Platu tek se ima čuti na sudu. Ovo je tek zagrijavanje!
Piše: Marko Mišo Mujan, mag. pol.,
Bivši nezavisni vijećnik u Skupštini DNŽ
Leave a Comment