Energetska mreža u raljama politike: Gradimo li “bypass” dok nam sustavu treba nova aorta?

Nedavni osvrt g. Anđelka Jeličića o rekonstrukciji dalekovoda 220 kV Konjsko – Pađene – Brinje ogolio je surovu realnost hrvatske energetike. Dok se u javnosti barata velikim brojevima i “zelenim tranzicijama”, na terenu svjedočimo projektu koji je, iako tehnološki napredan, zapravo simbol propuštenih prilika i strateške kratkovidnosti.

Tehnologija bez vizije

Ugradnja modernih ACCC vodiča visoke tehnologije na dionici od 200 kilometara hvale je vrijedan tehnički zahvat. On će udvostručiti prijenosnu moć, ali ostaje gorko pitanje: Zašto smo se zadovoljili mrvicama? Struka kaže da se s tri nove konzole po stupu ovaj vod mogao pretvoriti u dvosustavni, čime bi kapacitet skočio na 900 MVA.

Umjesto da gradimo energetsku “autocestu” koja bi osigurala jug Hrvatske za idućih 50 godina, mi smo se odlučili za “bypass”. Zašto? Vjerojatno da bi se izbjegle administrativne bitke za nove dozvole i zadovoljili strogi rokovi EU fondova (NPOO). No, politika “linije manjeg otpora” dugoročno je najskuplja politika za građane.

Uprava u odlasku i “energetski vakuum”

Najviše zabrinjava dojam da se ključne odluke u HOPS-u donose u iščekivanju smjena, bez stvarnog interesa za ono što dolazi nakon 2030. godine. Ako se do 2035. očekuje zahtjev za 10.000 MW novih priključaka, tko će tu energiju prenositi?

Kao aktivist koji se bori za prava radnika, veterana i svih socijalno ugroženih skupina, moram zapitati:

1. Čiji je to interes? Ako mrežu krpamo javnim i EU novcem samo da bismo omogućili privatnim investitorima izvoz struje, dok domaći potrošač plaća visoku mrežarinu – gdje je tu društvena pravda?
2. Gdje je domaća operativa? Zašto ovakvi projekti ne služe za maksimalno upošljavanje i razvoj domaće industrije, nego ovisimo o uvoznim licencama i materijalima?
3. Cijena kašnjenja: Svaki dan zastoja na Velebitu i kršu zbog lošeg planiranja ili sporne nabave, na kraju se prelije na račune za struju običnog čovjeka.

Zaključak

Hrvatskoj ne treba Uprava koja “broji dane do smjene”, nego stručno i hrabro vodstvo koje će reći: “Dosta je krpanja!”. Treba nam čvrsta energetska strategija koja neće slijepo pratiti tuđe agende, već osigurati energetski suverenitet Hrvatske.

Rekonstrukcija DV Konjsko – Brinje mora biti zadnji projekt koji se radi po principu “daj što može odmah”, a prvi u nizu koji će otvoriti raspravu o tome kakvu mrežu stvarno trebamo. Energetika je krvotok države, a mi trenutno dopuštamo da taj krvotok vode ljudi bez sluha za budućnost naroda.