By Ovo je priča o jednoj jako lijepoj tvrtki koja se u jednoj predivnoj maloj državi potvrdila kao poduzeće sreće pa je dobilo ime HEPiland. Neki će zločesti ljudi reći da je ime HEPiland nastalo od “hapati što se može, a može se”, pa bi se zapravo trebalo zvati Hapaland – ali nemojte slušati te zločeste ljude. HEPiland je državni centar dobrote i zakonitosti. A kada nešto i nestane, nikoga to ne zabrinjava jer je sve po zakonu i jer sve to usrećuje HEPilandovce. A sreća raste kako su HEPilandovci na većem položaju u toj mirnoj i poštenoj tvrtki. Moramo se složiti da je sreća radnih ljudi ključno mjerilo uspješnosti, pa je HEPiland, logično, jako uspješna tvrtka. Ne daj Bože da bi tu netko nešto “hapao”, jer posebno oni na vrhu primjer su poštenja i života po vjeri, pa se svi krste lijevom i desnom kada je riječ o HEPilandu, kao da su u crkvi.
Ali, dragi čitatelji, nije to sve. Nije samo sreća i poštenje zakrililo ovo uspješno i nezavisno poduzeće – HEPiland je i centar znanja, pameti i svakojake mudrosti. Pitam se što bi ta predivna mala država bez znanja koje naprosto izvire iz menadžmenta HEPilanda i širi se kao primjer. Predivno je gledati kako su svi tu pismeni, pravi znalci poslovanja – naprosto su doktorirali kako se postaje sretan u svim tim prelijepim mogućnostima koje pruža HEPiland (ili Hapiland) sa svojim resursima i poštenjem.
Kako sam rekao, to je nezavisno i pošteno poduzeće puno znanja i sreće, u kojem se zapošljavaju isključivo vrhunski stručnjaci. Nedaj Bože da se tu netko zaposli po političkoj liniji – ma nikako, ni u snu. Svi se zapošljavaju isključivo na temelju znanja, škole i poštenja. A ako netko iz politike i pokuša progurati svog čovjeka, svi direktori HEPilanda ustanu na zadnje noge i viču: “Nećemo politiku u svoju butigu!”. Butiga je, naravno, njihova sveta zona – njihov prostor u koji se ne ulazi tek tako. Barem ne sprijeda. Za otraga, kažu, postoji cjenik. Sva ta ljepota, sreća, znanje i poštenje potvrđuju se i u životu i u medijima. HEPiland svi vole i hvale, sportaši ga nose na dresovima, a mala država se ponosi njegovim uspjesima.
Sve bi to bilo savršeno da se nije pojavio – Crni Labud. A tko je Crni Labud? To je Labud koji vidi ono što drugi ne žele vidjeti. I baš zato kvari raspoloženje. Vidi kako se u HEPilandu događaju stvari koje ne bi smjele postojati – korupcija, nepotizam, pogodovanja. I umjesto da šuti i uživa u sreći, on o tome govori. Sram ga bilo.
Na vrhu HEPilanda sjedi Princ V., nasljednik modela, a ne promjene. Sustav pod njegovim vodstvom funkcionira – barem na papiru. U stvarnosti, kontinuitet znači nastavak istog obrasca: krakovi se mijenjaju, ali Glava parazitske hobotnice ostaje na vrhu.
I onda se dogodilo nešto još gore. Crni Labud probudio je državnog Lava. Lav je USKOKnuo u HEPiland i počeo gledati papire, ugovore i tragove te “sreće”. I gle čuda – neki su zbog toga završili iza rešetaka. Ali to su tek prvi krakovi. Glava parazitske hobotnice još uvijek nije ni dotaknuta. Baš čudan Lav. Ne želi gledati kroz prste. Ne razumije sreću HEPilandovaca.
Ali ni to nije smirilo situaciju. Jer sada više nitko nije ljut na Lava. Sada su ljuti na Crnog Labuda. Kriv je što je poremetio sreću. Kriv je što se počelo pitati. Kriv je što su papiri postali zanimljivi. I zato je donesena odluka: “Zabranjen ulazak Crnom Labudu u HEPiland.” Naravno, Crni Labud je opet ušao. I opet postavlja pitanja. A na jezeru HEPilanda pitanja nisu dobrodošla – jer pitanja kvare sreću.
U priču sada ulaze i novi likovi – Veličanstveni, veliki Majstor i oni koji stoje između njih. Među njima i Crni Marko, koji pokušava sve objasniti, ublažiti i umiriti. Ali voda je već uzburkana. I sada, po uzoru na velike svjetske igre, svi sjedaju za stol – i oni koji su do jučer bili nespojivi. Čak i Crni Marko zove Crnog Labuda.
Što će iz toga izaći – tek ćemo vidjeti.
Ali jedno je sigurno: Crni Labud nastavlja ploviti. I ova priča još nije gotova.
