Zašto su ratni zapovjednici Vukovara i Škabrnje bez generalskih činova?

Tijekom prošle godine svako malo smo slušali i čitali kako je predsjednik RH i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović svečano dodijelio počasne činove  generala umirovljenim časnicima HV-a i HVO-a. Oni su vjerojatno takve počasti i zaslužili. Međutim, u Hrvatskom generalskom zboru već ima generala da im se „ne zna ni broja“. Ali, unatoč toga još ima istaknutih hrvatskih branitelja koji i te kako zaslužuju ovaj čin, a nikako da ga dobiju.

Tu u prvom redu mislimo na Branka Borkovića, ratnog zapovjednika obrane Vukovara i na Marka Miljanića, ratnog zapovjednika obrane Škabrnja.

Naime, svake godine 18. studenoga obilježavamo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Na čelu ratnih postrojbi tamo su uz ostale bili i Borković i Miljanić. Naprosto je smiješno i žalosno da su oni na tim i ovakvim skupovima svaki puta okruženi pojedinim hrvatskim generalima, od kojih neki osim radnih soba nažalost nisu ni vidjeli rata.

Pa, što je onda razlog da nakon strašnih bitaka koje su se vodile u Vukovaru i Škabrnji čak ni Borković i Miljanić nemaju najviše vojne činove, odnosno zašto o tome šute i sami hrvatski generali, umjesto da potaknu Vrhovnog zapovjednika OS RH da i njima udjeli barem počasne činove generala. Pored toga, kako se osjećaju oni koji su dobili te činove (svaka čast iznimkama) kad na njihovim skupovima nema glavnih ratnih zapovjednika Vukovara i Škabrnje, gdje su se vodile najteže bitke tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

Stoga, tražimo od predsjednika RH da napokon ove godine, uoči 18. studenoga, dodjeli generalske  činove Borkoviću i Miljaniću. Zaslužili su, tim prije što ovaj čin predstavlja duboko poštovanje i priznanje za iznimne zasluge, a i znak zahvalnosti za hrabrost, odanost i izniman doprinos u stvaranju hrvatske države.rvatske tijekom Domovinskoga rata. tijewkom Domovinskoga rata

Međutim, kad već govorimo o  poštovanju prema hrvatskim generalima, treba se ponovno sjetiti da je bivši

, žalosni, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić tijekom svoja dva mandata učinio  niz nepravdi prema hrvatskim braniteljima, a poglavito hrvatskim generalima, od kojih je jednim potezom pera istjerao čak njih 12  iz Hrvatske vojske, nakon što su 2000. godine objavili istinu, tj. Otvoreno pismo. Neke od njih više nema, umrli su, ali mrlja koju nam je ostavio ovaj jadni i žalosni predsjednik prati nas sve do danas.

Časni i uvaženi hrvatski generali, potpisnici ovog pisma, nikada nisu tražili da ih se „rehabilitira“, a poglavito ne da to učini Mesić, koji da je pravde već je odavno trebao zasjesti na optuženičku klupu, a ako za ništa drugo, a ono što je s pok. Manolićem svojedobno planirao i državni udar.

Nu, ako to ne traže hrvatski generali, tražimo mi, hrvatski branitelji, pa od predsjednika RH Zorana Milanovića očekujemo da se javi i u povodu ovog teškog i neoprostivog incidenta i da se javno, kao zapovjednik Hrvatske vojske, ispriča  12-torici generala za nepravde koje im je učinio(besramni) Mesić.

A to pismo potpisali su: Janko Bobetko, Davor Domazet-Lošo, Ivan Čermak, Ivan Basarac, Krešimir Ćosić, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Ivan Kapular, Mirko Norac, Miljenko Filipović, Ivan Korade i Nojko Marinović!

Njihovo pismo je  iz godine u godinu  sve aktualnije, tim prije jer je, kako smo već rekli, napisana istinita, istina koja se u dobrom dijelu gotovo  nije promijenila do danas.

A hrvatski generali su tada među ostalim napisali i ovo:

• …„S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost. Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskoga rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da su svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastita života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili povlastica, nego iz najviših ideala, jer na bojišnici su jedine povlastice bile smrt i neizvjesnost!? Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo, da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati, ali na način  koji priliči pravnoj i demokratskoj državi.  Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, međutim, više nalikuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim skupovima, negoli  odgovoru pravne i demokratske države, sukladnom našim  stvarnim prilikama te dostojanstvu  hrvatskih branitelja  i časnika Hrvatske vojske. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnji demokratske Hrvatske, za koju smo se i mi generali i ratni zapovjednici borili. Štoviše, takvi postupci  vode u nepotrebne  i opasne rascjepe našeg društva. Zbog toga želimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizam ,ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako  u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu  nikog razumnog i odgovornog, a poglavito ne onih  koji su svojom krvlju  stvarali ovu državu! Onaj koji je gradio  kuću ima najmanje razloga da je dovodi u pitanje ili da se igra s njenom sudbinom.! To kažemo ne samo u svoje ime, nego, nadamo se s pravom i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, te svih hrvatskih građana  koji su u najtežim danima  bili na braniku Domovine. U tom sklopu – a zbog špekulacija, pa i ciljanih dezinformacija u svezi preustroja  Hrvatske vojske – želimo iznijeti naš načelan stav – poduprimo sve one nakane  da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu  izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji su to omogućili, a što je kapital kojeg nitko, kome je stalo do sigurnosti zemlje  i hrvatske slobode, ne bi smio olako zanemariti. Na kraju, pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskoga rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskog časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja, jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske.“ – objavili su hrvatski generali tijekom rujna 2000. godine.

To je u većini slučajeva, kako smo napomenuli, još toliko aktualno da se svi, ali baš svi trebamo i moramo zamisliti – kud naš „brod“ plovi, odnosno ima li uistinu na njemu – kormilara?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)