Svako malo, politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj, predvođeni Miloradom Pupovcem, neprestano i agresivno inzistiraju na procesuiranju hrvatskih branitelja, te se namjerno i sustavno prešućuje ključna povijesna činjenica: tko je bio žrtva, a tko agresor. Hrvatska je bila izložena brutalnoj velikosrpskoj agresiji, a branitelji su branili svoj dom. Međutim, unutar te povijesne istine postoji namjerno zanemareno područje koje pravosuđe još uvijek nije adekvatno istražilo, a to je višegodišnja vojna okupacija vukovarskog i kninskog područja.
Vukovar je na kraju oslobođen mirnom reintegracijom, a Knin vojnom operacijom “Oluja”. No, postavlja se pitanje: što se na tim područjima događalo tijekom godina okupacije? Srpski okupatori i lokalni moćnici koji su ostali na tim prostorima uspostavili su paralelnu, nelegalnu vlast od politike do zdravstva. Oni su godinama bili apsolutni gospodari života i smrti na teritoriju Republike Hrvatske.
Dokumenti i svjedočanstva jasno pokazuju što se tada događalo:
Preostalo nesrpsko stanovništvo svakodnevno je zlostavljano, tjerano na prisilni rad i protjerivano.
Katoličke crkve i kulturna baština planski su uništavani, pljačkani ili pretvarani u skladišta i staje.
Sve što je bilo hrvatsko sustavno je pljačkano, od privatnih kuća do industrijskih pogona.
Na tim su područjima činjeni teški ratni zločini, ubijani su civili, a njihovi posmrtni ostaci skrivani su u masovne grobnice koje i danas tražimo.
Kada se govori o višegodišnjoj okupaciji Vukovara, Knina i drugih hrvatskih teritorija, nemoguće je zaobići Zakon o općem oprostu iz 1996. Taj je zakon, donesen u ime mira i mirne reintegracije, trebao amnestirati one koji su sudjelovali u oružanoj pobuni, ali ne i počinitelje ratnih zločina. Međutim, u praksi se pretvorio u veliki pravni štit iza kojeg su se sakrile tisuće onih koji su godinama upravljali okupiranim područjima i uništavali sve hrvatsko.
Sramotna je činjenica da je abolicija u Hrvatskoj protumačena preširoko i prelabavo:pod krinkom općeg oprosta, izvidnica i logistika okupacijskog sustava ostale su potpuno netaknute.
Oni koji su organizirali život pod okupacijom, vodili paravojne institucije, pljačkali imovinu i pretvarali katoličke crkve u skladišta, danas u Hrvatskoj uživaju punu slobodu, pa čak i mirovine. S druge se pak strane, hrvatske branitelje, koji su u sekundi ratnog pakla morali donositi odluke život ili smrt, provlači kroz desetljeća sudskih procesa, stvarni gospodari života i smrti iz Knina i Vukovara nikada nisu trebali polagati račune za godine planskog terora.
Hrvatska javnost i pravosuđe moraju prestati ignorirati ovu činjenicu. Držanje dijela suverene države pod dugogodišnjom okupacijom, uz provođenje terora i uspostavu nelegalnih institucija, predstavlja teški međunarodni zločin i kontinuirani ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Zakon o općem oprostu ne smije i ne može biti isprika za nerad Državnog odvjetništva, što se tiče ove teme, koju još gotovo nitko nije ni dotaknuo. Sudjelovanje u okupacijskoj vlasti, organiziranje sustavnog etničkog čišćenja, kulturocid i pljačka nisu oružana pobuna, to su ratni zločini koji ne zastarijevaju. Vrijeme je da se abolicija prestane koristiti kao izgovor za šutnju i da se jasno utvrdi odgovornost svih onih koji su godinama držali Hrvatsku pod vojnom okupacijom.
Vrijeme je da se postavi glasno pitanje: zašto se ne sudi onima koji su godinama držali ove regije u okruženju i upravljali sustavom koji je uništavao sve hrvatsko? Pravednost ne može biti jednostrana, a istina o okupaciji mora dobiti svoj sudski epilog.
Dakle, mi ni nakon toliko godina ništa ne znamo o onima koji su vladali okupiranim hrvatskim područjima, odnosno ponašamo se kao da se to nas ne tiče, kao da je to bilo pa prošlo!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment