Živimo u zemlji uvrnutih prioriteta, političkog kukavičluka i pravnog apsurda. Svake godine na državnim obljetnicama gledamo isti igrokaz. Obitelji poginulih branitelja i preživjeli logoraši brišu suze na stratištima diljem zemlje, a s državnih govornica slušamo sterilne, birokratske i do u milimetar proračunate govore. Slušajući govornike, najčešće političare, neupućeni promatrač sa strane mogao bi pomisliti da je Hrvatsku devedesetih napala neka elementarna nepogoda, nevidljivi vanzemaljci ili, u najboljem slučaju, apstraktna pojava zvana „neprijatelj“. Zašto se hrvatska država nakon toliko godina krvavog rata, boji stvari nazvati pravim imenom?
Iz službenih govora u Kninu, Vukovaru ili Škabrnji već davno su potpuno isparila imena. Riječ „Srbija“ zamijenjena je „zaboravom“, a ime Slobodana Miloševića – začetnika i provoditelja tog suludog projekta koji je u crno zavio stotine tisuća ljudi – gotovo je postalo zabranjena riječ. Umjesto da se jasno, glasno i bez zadrške prstom pokaže na velikosrpsku politiku Beograda koja je pokrenula tenkove, aktualni i ini političari i politikanti radije biraju nekakav „briselski rječnik“. Kada je i koliko puta jedan Pupovac ili jedna Orešeković spomenula Miloševića, poglavito kao krvnika? Važnije im je ne uvrijediti uši onima koji ih biraju i nažalost podržavaju nego reći povijesnu istinu. Ova promjena retorike nije slučajnost – to je politička kalkulacija. Pod krinkom „diplomatskog protokola“ i „dobrosusjedskih odnosa“ polako se kuha povijesni zaborav. Korištenje maglovitog pojma „neprijatelj“ stvara se opasan narativ da se ovdje dogodio sukob dviju zaraćenih strana koje su se, eto, nesretnim slučajem posvađale. Ne, to je, gospodo i drugovi, bila brutalna, planska agresija. Skrivanjem Miloševićeva imena i brisanjem uloge Srbije iz prigodnih govora ne gradimo mir, nego pokazujemo slabost pred Beogradom u kojem i danas sjede njegovi politički učenici.
Evo, tijekom obilježavanje 22. lipnja kad je u Brezovici na početku II. svjetskog rata navodno „pukla prva puška“ nitko se također nije sjetio „Miloševića“, ali govornici su i te kako pljuvali po braniteljima, odnosno ponašali se kao da su oni Hrvatsku oslobodili još 1944.
Nu, dok se stvarni agresori i njihova imena prešućuju, u hrvatskom se medijskom i političkom prostoru i dalje svakodnevno proizvodi histerija o – ustašama. (Zar ne, Orešković?). Postavlja se logično pitanje: zašto se u Hrvatskoj neprestano govori o ustašama kojih nema, dok se o srpskim ratnim zločincima šuti? Ustaški pokret poražen je i ugašen 1945. Danas u Hrvatskoj ne postoje ni ustaške divizije, ni ustaški logori, ni ustaška vlast. Pa ipak, domaći radikalni ljevičari, pojedini mediji i službeni Beograd u savršenoj zajednici održavaju taj fantomski pokret na životu. Svaki izolirani incident namjerno se prenapuhuje do neshvaćenih razmjera kako bi se nametnula kolektivna krivnja hrvatskom narodu, relativizirala pobjeda u Domovinskom ratu i skrenula pažnja sa stvarnih krivaca iz devedesetih. Najporaznija je činjenica da za ovo sustavno blaćenje države lažima o ustaštvu nitko nikada nije kazneno niti politički odgovarao. To se u javnosti prešutno tolerira pod krinkom „slobode govora“.
Ali zato ta ista sloboda govora naprasno prestaje kada običan čovjek odluči stvari nazvati pravim imenom. Ako na ulici, u kafiću ili na društvenim mrežama nekome otvoreno i u lice kažete ono što ga ide – da je „četnik“ – (kao primjerice Dežuloviću i kompaniji iz političkog biltena Novosti), država će prema vama pokazati neviđenu brzinu i strogoću. Policija piše prijave, prekršajni sudovi ekspresno razrezuju drakonske kazne do 4000 eura, a uvrijeđeni pojedinci, ala Dežulović, trče po privatne odštete za svoje „napaćene duševne boli“. Zastrašujuće je gledati tu dvoličnost sustava. Isti onaj državni vrh koji zamuckuje pred povijesnim činjenicama i skriva Miloševića, nema nikakvog problema s time da vlastitom narodu začepi usta astronomskim kaznama. Stvoren je nakaradan sustav u kojem je laž o ustaštvu suverene Hrvatske besplatna i društveno prihvatljiva, dok je prokazivanje stvarne četničke ideologije i agresije postalo skup luksuz koji se kažnjava na sudovima.
Pravosuđe koje štiti osjećaje onih koji provociraju jugoslavenskim zastavama, petokrakama ili pročetničkim stavovima, a kažnjava vlastite građane, proglasilo je kapitulaciju pred povijesnom revizijom. Natjerali su narod da važe svaku izgovorenu riječ, dok agresorski ideolozi uživaju punu zaštitu hrvatskih zakona. (zar ne klasići?). Zato se moramo i trebamo zapitati: gdje su u ovoj priči braniteljske udruge? Kako je moguće da oni koji su s krunicom oko vrata i puškom u ruci slomili zube tom istom Miloševiću i njegovim četničkim hordama, danas mirno sjede u prvim redovima i plješću sterilnim govorima političkih elita?
Da stvar bude još komičnija: na novinskim kioscima možete kupiti srpske Novosti, u kojima od prve do zadnje stranice pljuju i bljuju po Hrvatima, ali ne i novine koje objavljuje neka Udruga hrvatskih branitelja.
Stoga, gospodo branitelji, a poglavito hrvatski generali, dopuštanjem da političari zbog svojih fotelja prešućuju agresora, a od vas i vaše djece prave dežurne krivce, izdajete vlastitu pobjedu. Ako ne podignete glas protiv ove sramotne političke korektnosti koja kažnjava istinu, a nagrađuje provokaciju, sutra će vaša unučad iz udžbenika učiti da su im djedovi ratovali protiv „neidentificiranih objekata“, dok će povijest pisati oni koji su bježali s bojišta.
Istina, zapamtite, ne treba diplomatske rukavice – ona treba kralježnicu koju su imali oni koji su pobijedili 1995.!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment