Uz obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, obilježili smo i 25. obljetnicu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. kojom su vraćeni okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko srijemske županije. Ovom pobjedom prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja RH dr. Franje Tuđmana, omogućena je obnova i povratak prognanika i izbjeglica.
Na svečanost u Vukovaru nisu se pojavili predstavnici Srba, koji još očito žale što i ovaj dio hrvatskog teritorija nije ostao trajno u njihovu posjedu.
A okupacija Vukovara i hrvatskog Podunavlja trajala je od 18. siječnja 1991. do 15. siječnja 1988. godine. Tijekom tog vremena u tom je kraju sve bilo pod kontrolom Srba, a Hrvati (koji su ostali) tamo su bili građani drugog reda, koje se čitavo vrijeme tretiralo kao „životinje“, a ne ljude..
Dakle, iznimno je dobro što smo ovaj kraj vratili bez ispaljenog metka. I to treba cijeniti. Međutim, dok svi slave mirnu reintegraciju, nitko, ali baš nitko ne piše i ne govori o zločinima prema Hrvatima koji su se u to vrijeme, tih godina, tamo događali.
Tako je u vrijeme okupacije u Vukovaru i šire opljačkana svaka hrvatska kuća koja je ostala koliko toliko cijela nakon velikosrpske agresije. Opljačkane su i tvornice i niz drugih gospodarskih objekata. Tvornica Borovo ostala je bez gotovo svih strojeva, jer su ih okupatori odvezli u Srbiju, i nikad vratili. Prvi okupatorski gradonačelnik Grada Vukovara i ravnatelj vukovarske bolnice „SV. Sava“ (kako su je tada zvali) bio je dr. Vojislav Stanimirović. Iako su Srbi vjerovali da će to područje zauvijek ostati „Srbija“ relativno su malo tamo ulagali, ali ako jesu, onda su to činili isključivo za svoje potrebe. Tada je bio u „procvatu“ i srpski turizam, jer su Srbi svako malo, prije svega iz Beograda i Novog Sada, organizirali posjete ovom razrušenom gradu, da građani Srbije vide gdje su živjeli i što su radili „ustaše“, dok ih oni nisu poubijali ili istjerali iz svojih domova.
Hrvatska na ovom području još uvijek traže veliki broj nestalih. Nu, Srbi su imali dovoljno vremena da tijela maknu, da ih (najvjerojatnije) pokopaju diljem Srbije, gdje ih nitko ne traži niti će ih tražiti.
Zanimljivo je da o vremenu okupacije hrvatskog Podunavlja nema odviše zapisa, niti priča. A tamo su se i u to „mirno“ vrijeme događali strašni zločini prema Hrvatima, ali i drugima. Zašto i zbog čega nitko do današnjeg dana nije istražio što se tih godina tamo uistinu zbivalo, zašto nitko nije odgovarao za neke zločine u tom vremenu, tim prije jer je bio okupiran hrvatski teritorij, tako da mi imamo pravo znati što je bilo u vrijeme kad su Srbi (četnici) tamo uživali, kao da su doma.
O vremenu okupacije Vukovara nema ni dokumentarnih filmova, iako bi se mogao i trebao snimiti i neki igrani.
Srbi su morali prihvatiti mirnu reintegraciju, jer da se trebao vojno oslobađati ovaj dio okupirane Hrvatske (na što su hrvatski branitelji bili spremni) izginulo bi naših, dok bi velikosrpski agresori imali ogromne ljudske i ine gubitke, izginulo bi ih kao „polja kukuruza“.
Stoga, kako bilo da bilo, mirna reintegracija bit će okončana onog trenutka kad se mirno i pravno ustanovi što se sve tamo događalo, poglavito prema Hrvatima, koji su ostali u Vukovaru i šire i koji su svih tih godina živjeli bez ikakvih prava, opljačkani i radna snaga okupatorima.
Za to netko mora i treba odgovarati, to netko mora platiti.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
Leave a Comment