By Prošle su godine i godine otkako je završio hrvatski obrambeni Domovinski rat. Pojedinci, nažalost, žele da se sve zaboravi i da opet zajedno „srljamo“ u budućnost, jer tada će, po njima, problemi biti riješeni. A što je s patnjama, mrtvima, nestalima, progonjenima? Odgovor na to, poglavito političara, je kako svatko treba i mora odgovarati za ratne zločine, jer oni tobože ne zastarjevaju. Međutim, kad bi tako bilo, onda bi hrvatski sudovi i te kako imali posla, jer se ne bi stigli baviti ničim drugim nego partizanskim i komunističkim zločinima do početka stvaranja hrvatske države! Ali, oni se nažalost time gotovo i ne bave, nego već od te teme polako dižu ruke i povjesničari, pa, bojimo se, ako tako ostane, hrvatski će narod i dalje optuživati za genocid i druga zla koja nije počinio. No, u cijeloj toj priči oko ratnih zločina poglavito smeta i boli što se pojedini hrvatski političari i politikanti neprestano zalažu da se osude Hrvati, dok primjera radi, malo tko od njih u svojim javnim nastupima više i spominje, srpske zločince od Mladića, Karadžića, Šljivančana, Kadijevića, Šešelja, pa sve do Miloševića. Kao, što ćemo i njih spominjati, kad se samo po sebi podrazumijeva o kakvim je ljudima riječ! Neki su već i umrli. S druge pak strane, kad god mogu, srpski političari i politikanti javno prozivaju pojedine hrvatske junake i ističu ih kao ratne zločince. Oni su već odavno naučili fašističke metode da sto puta izgovorena laž jednom postane – istina! A, zločina je bilo, i ima ih u svakom ratu, (zar ih u Izraelsko-Palestinskom nema), ali u Domovinskom ratu uglavnom su ih izvršili – kriminalci, a ne hrvatski vojnici. Kako može biti zločinac onaj koji brani svoje dvorište? Srbi su došli u Hrvatsku, a nisu Hrvati otišli braniti sunarodnjake u Srbiju, odnosno bivšu Jugoslaviju. Ili možda nije bilo tako? Jedan od najvećih krivaca za ovaj rat su i međunarodne institucije ili te tzv. velike svjetske sile koje su se na početku trebale suprotstaviti agresiji protiv demokracije i slobode. Međutim, one umjesto da barem danas priznaju svoju grešku, pretežno optužuju Hrvate ili pak što je još gore, nastoje izjednačiti agresora i žrtvu! Amerikanci, primjera radi, imaju pravo svoje interese braniti diljem svijeta, a mi nismo imali pravo na poštivanje moralnog načela da se žrtva ima pravo braniti od nepravednog napadača. Nama se sada uzima za zlo i to što su Srbi pobjegli iz tzv Srpske krajine, iako im je utemeljitelj RH i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, kad je počela Vojno-redarstvena operacija „Oluja95“, poručivao da ostanu u svojim domovima, i da će im se, ukoliko polože oružje, jamčiti sva ljudska prava. Gotovo svi iz Knina i okolice pobjegli su, kao zečevi! Zašto? Pa, zbog osjećaja krivnje!Mnogi su sudjelovali u pljački, paljenju i rušenju hrvatskih kuća, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata, škola i bolnica. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu još nekoga iz obitelji i ubio, nije imao hrabrosti dočekati tog susjeda kad se ovaj bude vrati iz progonstva, pa je zato ubacio svoje stvari na traktor i pravac – Srbija. A kad se već toliko spominju ratni zločini i traže krivci, poglavito među Hrvatima, onda se postavlja i pitanje: kako to da nitko, ali baš nitko, više ne govori i ne piše – je li ratni zločin rušenje crkava i crkvenih objekata? Svi će se vjerojatno složiti kako je i to zločin, ali, ako je tako, a jeste, koliko je Srba, Crnogoraca i pripadnika tzv. JNA, i domaćih izdajica, dosad odgovaralo za njihovo rušenje? Jesu li uništeni, spaljeni i sa zemljom sravnjeni ili oštećeni objekti hrvatske kulturne baštine, bili vojni ili civilni? Ako su sve to bili civilni objekti, a jesu, onda se postavlja pitanje: kako to da se još uvijek ne sudi ni jednom zločincu što je minirao i razorio, primjera radi, katoličku crkvu u Lipiku, Glini, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici, Vukovaru, Škabrnji, Kijevu, Voćinu, Dubrovniku, Pakracu, Saborskom i mnogim drugim gradovima i selima?
Od katoličkih crkava u Škabrnji i Glini ostale samo razbacane cigle, dok su prije toga srpski agresori katoličku crkvu u Voćinu, primjera radi, pretvorili u skladište streljiva!
Nisu li Titovi partizani nakon II. svjetskog rata prvo rušili crkve, a svećenike „pretvarali“ u narodne neprijatelje?
Ima li primjera, pitamo, jesu li možebitno Hrvati uništili pravoslavne crkve u Srbiji ili Crnoj Gori? Prema nekim podatcima do 1995. godine samo u zagrebačkoj nadbiskupiji 22 župne crkve su potpuno razorene! Osim toga, samo u ovoj nadbiskupiji, sa zemljom je sravnjeno i 48 kapela i kapelica. Lakše je oštećeno 30 župnih crkava, 12 filijalnih i 39 kapela. Tri samostana su potpuno uništena, 7 ih je teško oštećeno, a 4 lakše. Petnaest župnih ureda je potpuno stradalo, 17 teško, a 24 lakše oštećeno. Devet vjeronaučnih dvorana je razoreno, 4 teško, a 9 lakše. Od 93 stradala raspela na otvorenom, 61 je potpuno uništeno, 9 teško, a 23 lakše. To su podatci tek za jednu nadbiskupiju!
Međutim, u Hrvatskoj je u srpskoj agresiji ukupno stradalo 720 crkava, a potpuno ih je uništeno čak 207! (Samo u zagrebačkoj nadbiskupiji uništeno je i oštećeno i oko tridesetak katoličkih groblja). Broj porušenih i oštećenih crkvenih zdanja na teritoriju Hrvatske dosegnu je brojku od 1082!
Zbog tih zločina još nitko nije odgovarao, kao ni zbog ubojstava i progonstava svećenika, redovnika i redovnica, od kojih je većina bila mučena i zadržavana i u logorima.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
