VUKOVAR: TRIJUMF TUĐMANIZMA (PADNE LI HOS I SVI OSTALI ĆE DOĆI NA RED, 20.)

Podjeli

„Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu.“

(Siniša Glavašević, studeni 1991.)

 

„Pustite da prvo prođu Hrvati“

(Redar koloni Vlade u Vukovaru 2013.)

Dvadeset godina je prošlo od kako sam objavio knjigu:

  1. Pečarić,Trijumf tuđmanizma, Zagreb, 2003.

Tada je bilo očito da oni svjetski moćnici koji nisu željeli Hrvatsku nastavljaju borbu po onoj tvrdnji kineskog filozofa i ratnika Sun Tzua o najogavnijim ljudima iz naroda čiju zemlju treba pokoriti.

Dvadeset godina oni korak po korak rashrvaćuju Hrvatsku. Uvjereni su bili da su ispunili želje svojih gazda.

A onda im se dogodio Vukovar. I Penava.

Njihova zadaća nazvana je detuđmanizacijom , pa sam napisao tekst dan u toj knjizi:

 

Detuđmanizacija i HDZ

 

      Čini mi se da bi naslov ovog mog teksta mogao biti “Zašto Soros hvali Sanaderov HDZ?” On bi u sebi sadržao i bit odnosa HDZ-a prema detuđmanizaciji – glavnoj zadaći koju je dobila trećesiječanjska vlast u Hrvatskoj od svjetskih moćnika. Da bi razumjeli zašto je to bila njihova glavna zadaća moramo znati što svjetski moćnici podrazumijevaju pod tim pojmom. Na promociji knjige “Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća” Ivan Aralica je rekao (vidjeti Dom i Svijet, 23. svibnja 2002. ili drugo izdanje te knjige): “Prva se u procesu detuđmanizacije na udaru našla nacionalna država kao prvorazredna vrijednost. U čitavom nizu postupaka uslijedilo je njeno poniženje. Poniženje njenih oltara, insignija i njena postojanja.” Usudio bih se poistovjetiti sam pojam detuđmanizacija sa željom svjetskih moćnika da neovisne i samostalne Hrvatske uopće nema. Da je vrate u nekakvu tvorevinu u kojoj bi opet vladali Srbi pa zvali je Zapadni Balkan ili, kako više vole reći u poslijednje vrijeme, četvrta Jugoslavija.

        Kako se prema detuđmanizaciji odnosio HDZ? Aralica u istom tekstu kaže: “Bio bi propust (…) ne reći da je detuđmanizacija zahvatila i Tuđmanove političke sljedbenike. Organizacijska prestrukturiranja među njima  mogla su se očekivati. Personalna nadmetanja također su bila neizbježna. Ali su se dogodile i neke nesmotrenosti u formulaciji stava prema Tuđmanovu nasljeđu i, kao posljedica tih nesmotrenosti, krivi koraci u prilagodbi Tuđmanove političke misli suvremenim prilikama. Nije trebalo prihvatiti tezu detuđmanizatora da se njegovi nasljednici trebaju demokratizirati ako žele sudjelovati u budućem političkom životu, jer je Tuđman uveo demokraciju, a ne neokomunisti koji čine jezgru detuđmanizatora. Nije trebalo od neokomunista prihvatiti podvalu da je u vrijeme Tuđmana bilo pogrešaka i od toga napraviti povod za unutarnja trvenja, jer se na taj način činjenica da u svim velikim pothvatima ima i grešaka, predimenzionirala i postala žarištem unutarnjeg razdora. Nije trebalo davati izjave da je netko nekoga izvukao iz blata, jer se ta metafora pretvarala u značenje da smo deset godina blato mijesili, a ne ispisivali najsvjetlije stranice hrvatske povijesti. Nije trebalo davati isprike onima koji su, navodno, patili za vrijeme Tuđmanove vlasti, jer, ako je netko za to vrijeme patio, nisu to bili protivnici te vlasti, nego su to bili oni koji su se žrtvovali da vizije prvog predsjednika pretvore u ostvarenja. Ništa od toga nije trebalo, jer je to išlo u prilog detuđmanizatora.”

         Aralica je sigurno u pravu jer poslije trećesiječanjskih izbora pritisak na HDZ-ovce je bio ogroman, a oni nisu praktično ništa učinili da se odupru detuđmanizaciji. Pače, čini se  da im je mnogo važnija bila borba za vlast unutar stranke. Tako oni ne održavaju Sabor stranke odmah poslije Tuđmanove smrti već mnogo kasnije. Možda je i to razlog što se njihov otpor detuđmanizaciji u tim vremenima uopće ne osjeća.

         A sprovodila se žestoka detuđmanizacija. Udar na medije krenuo je odmah davanjem otkaza kolumnistici Vjesnika Maji Freundlich. HDZ ne reagira iako je Maja Freundlich kasnije postala zamjenica predsjednika stranke. Smjenjuju se “nepodobni i neposlušni” novinari i u drugim medijima. Ubrzo je postojala samo jedna dnevna novina u kojoj se moglo pročitati i oporbeno stajalište –  Slobodna Dalmacija. Ona se držala koliko je mogla – pretvorena je konačno u “bilten SDP-a”.

         Naravno, najžešći napad je bio na Domovinski rat! Jasno, jer bez njega ne bi bilo Hrvatske, a onda ni potrebe za detuđmanizacijom. Osim toga napad na Hrvatsku vojsku je nužan i da bi se ona oslabila. Jaka vojska stasala u pobjedničkom ratu najveći je protivnik rastakanju Hrvatske – dakle detuđmanizaciji. Na meti su stalno generali, branitelji, invalidi Domovinskog rata. Obranu digniteta Domovinskog rata preuzimaju sami branitelji. Formiran je Čondićev Stožer koji je svojim djelovanjem doveo do reakcije generala, Crkve, sportaša, naroda. Sigurno je Čondićev stožer najzaslužniji što  detuđmanizacija nije uspješno provedena već u prvoj ili drugoj godini trećesiječanjske vlasti.

        Kada je Mesić umirovio hrvatske generale, HDZ je izdao Proglas u kome stoji: “Hrvatska demokratska zajednica upozorava da se ne radi samo o političkom sljepilu i nesposobnosti sadašnje vlasti da razumije u kakovu pogibelj vodi hrvatski narod i hrvatsku državu, nego naprotiv o ciljanim provokacijama i izazivanju incidenata, koji bi bili povodom uvodjenju izvanrednoga stanja, te mogućoj intervenciji nalogodavaca aktualnoga režima, s ciljem stvaranja dugotrajnoga protektorata u ovom dijelu Europe, protektorata pod kojim bi hrvatski nacionalni i državni interesi ostali tek uspomenom na godine ponosa i uspravnosti hrvatske države.” Međutim, taj Proglas biva odmah obezvrijeđen kada je predsjednika HDZ-a Sanader izjavio da bi ih i on umirovio, ali bi prije toga s njima razgovarao. A u isto vrijeme smjenjuje podpredsjednika Sabora – svog protivnika Ivića Pašalića. Dakle, Mesić umirovljuje generale, a Sanader smjenjuje Pašalića. Vjerojatno je ovo najznačajniji korak u nastupajućoj detuđmanizaciji HDZ-a. Ne bi me začudilo da je ova – na prvi pogled priglupa – izjava predsjednika HDZ-a u stvari bio jasan signal svjetskim moćnicima da je nekakav Sanaderovov HDZ voljan surađivati s njima u detuđmanizaciji države. Takva poruka poslana je i sa Izvanrednog sabora HDZ. Prvi sabor koji je organizirao novi predsjednik trebao je proteći bez slike Oca hrvatske države i osnivača HDZ-a dr. Franje Tuđmana. Nacionalna država je trn u oku detuđmanizatora, a nema slike onog bez koga je nebi bilo. Može li to biti slučajno?

        Pogotovo kad znamo koliko je žestok bio napad na samog oca hrvatske države dr. Tuđmana i na njegovu obitelj. Miroslav Tuđman, 5. srpnja 2002. piše: “Udruga HIP osnovana je i radi odgovora na bjesomučne napade na prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana, kada vodstvo HDZ nije moglo (ili htjelo) reagirati na dnevne neargumentirane osude, objede, klevete, ponižavanja prvog predsjednika i članova njegove obitelji. Kada su bili najgrublji napadi na predsjednika dr. Tuđmana, gospođa Ankica Tuđman nekoliko je puta pisala i tražila potporu vodstva HDZ-a. Dobila je mlake ili nikakve odgovore. Članovi obitelji morali su sami podizati tužbe zbog klevete predsjednika Tuđmana, i u slučaju emitiranja reportaže Kanala 4 na HTV-u, i protiv objavljivanja transkripata iz Ureda predsjednika RH, i zbog klevete za organizirani kriminal u Latinici, itd.”

       A kako to doživljavaju u vodstvu HDZ-a? U Glasu Slavonije od 29. siječnja 2001., Ivo Sanader kaže: “Gospoda osnivači HIP-a, i Andrija Hebrang i Miroslav Tuđman, bili su suradnici pokojnog predsjednika Tuđmana i znaju da je ovo izravno upereno protiv njegova djela, jer je Tuđman stvorio HDZ. Oni izravno rade protiv HDZ-a i ako ta gospoda žele ući u političku utakmicu, neka ne ulaze kao lupeži, nego neka iziđu sa svojim programom i traže članove stranke, a ne da perfidno vrbuju članove HDZ-a.”

        U Spremnosit od 12. veljače 2001. komentirao sam ovu Sanaderovu izjavu: “Tako nasljednik dr. Tuđmana u HDZ-u kaže svom članstvu kako su nezreli pa ih HIP-ovci mogu perfidno vrbovati. Zar Sanaderu ne bi bilo pametnije da pogleda što to u HDZ-u ne valja kada mu članstvo netko uopće i može vrbovati. Možda bi ‘čuo’ i glasove koji mu ne gode. Recimo, Denis Vuk iz Huma na Sutli moli Uredništvo Slobodne Dalmacije (30. siječnja 2001.): ‘Nadam se da ćete ostati dosljedni te upozoravati građane na neispunjena obećanja i ponovnu pljačku naših dobara kao i HDZ-ovce zašto su izgubili izbore, te da konačno ponovo postanu stranka kakvu je stvorio pokojni predsjednik Tuđman i da puste mlade ljude da dođu u prvi plan jer su oni branili Hrvatsku, a znat će je povesti i u bolju budućnost’. A jedan prekomorski HDZ-ovac mi piše: ‘HDZ je sveden, ukratko, u borbu za egzistenciju, sigurnost radnog mjesta i redovitih mjesečnih primanja, i ništa više.’

       Kao da dr. Sanaderu nije jasno kako je najveće Tuđmanovo djelo stvaranje neovisne hrvatske države a ne osnivanje HDZ-a. Slično njemu netko bi mogao reći da oni u HDZ-u kojima je vlast važnija od borbe za obranu neovisnosti hrvatske države izravno rade protiv Tuđmanovog djela. Ovakvim tvrdnjama Sanader ostavlja dojam da ne vidi kako je opstojnost hrvatske države dovedena u pitanje,  tako da mu je sve samo politička utakmica. Sada bi HIP-ovci mogli reći da on kao lupež želi oteti njima Tuđmanovce kojima je važnija opstojnost hrvatske države od toga hoće li predsjednik Hrvatske biti netko iz HDZ-a. Čini se ipak da mnogi u HDZ-u nisu tako ‘radikalni’ kao sam predsjednik.”

         Čini se ipak da je detuđmanizacija najuspješnija u sramotnom odnosu prema ratnom ministru Gojku Šušku. Čovjeku koji je uz Tuđmana i kardinala Kuharića najzaslužniji za to što uopće imamo državu ne odajemo počast kakvu bi trebali. Ne suprotstavljamo se u dovoljnoj mjeri na napade na njega. Vjerojatno i zbog toga što se uz njegovo ime vezuje postojanje HDZ-ove opcije koja se tako žestoko bori za opstojnost tuđmanizma u stranci i državi.

        Događaji oko izboranog Sabora HDZ-a su dobro poznati. Pobjeđuje Sanader, ali i Pašalićeva lista. U situaciji koja sugerira zajedničko djelovanje Sanader traži ostavke. Nelegalnost formiranja Središnjeg odbora je očita. Slijedi isključivanje Pašalića. Mnogi su to doživjeli kao novi prilog detuđmanizaciji HDZ jer Tuđman nije isključivao one s kojima se nije slagao.      Josip Jović ovako komentira događanja oko Sabora HDZ-a u svojoj knjizi “Život po protokolima”, Split 2002. (str.55-56):      “HDZ je doista jedina politička opcija koja bi s još nekim manjim strankama, uključujući i HSLS, mogla zaustaviti rasprodaju preostalog, sve dublji ulazak u balkanske integracije, kriminalizaciju Domovinskog rata, nebrigu za sudbinu Hrvata u BiH. I to je pravi razlog njegove sotonizacije, koja će se nastaviti i dalje.      Svi ti HDZ-ovi vjernici ponadali su se kako će stranka sada uoči parlamentarnih izbora djelovati snažno, složno i jedinstveno. Pomislili su, doista naivno, nema više pašalićevaca i sanaderovaca, izbori su završeni. U prilog zbijanju redova govorili su; prvo, stvoren odnos snaga koji je takav da nikoga nije moguće isključiti bez rizika potpunog rascjepa; drugo, programska načela, oko kojih i nema, barem deklarativno, razlika; treće, očekivanja stranačkog članstva i velikog dijela biračkog tijela; napokon, kao četvrto, i politička pragmatika, jer ako se nastavi s podjelama, na parlamentarnim izborima svi gube, čemu se svađati oko mjesta za stolom dok kuća gori.      Ipak, odmah se krenulo drugim smjerom. Pobjednik je pokazao želju da one koji nisu bili u njegovu klanu izolira i ignorira, tjerajući ih u ono što im predbacuje, a to je paralelizam i frakcionaštvo. Sve je završilo isključenjem Pašalića iz stranke, koji osniva sada svoju stranku, jer mu drugo i ne preostaje želi li se baviti politikom, te još nekih pojedinaca iz stranke te teško razumljivim raspuštanjem čitavih županijskih, odnosno gradskih organizacija u Splitu, Zagrebu, Šibeniku, Kninu i Slavonskom Brodu.     S obzirom na ovakav razvoj događaja pojavile su se razne sumnje i pitanja. Ako je Sanaderu glavni protivnik Račan, zašto nastavlja rat s Pašalićem? Kako misli neutralizirati Pašalića i njegove ljude, ako oni imaju barem polovicu hadezeovskog članstva iza sebe, a da istovremeno ne neutralizira ili okrene protiv sebe i to članstvo? Zašto ih se boji ako je sada neprikosnoveni i priznati predsjednik, a za program rušenja sadašnje vlasti može lako postići konsenzus i opću podršku? Do raspodjele fotelja je ionako još dalek put.      Mesić i Račan su izrazili svoje neskriveno zadovoljstvo raspletom izbornog nadmetanja u najjačoj oporbenoj stranci, vjerojatno ne zato što ova dvojica i njihovi mediji žele povratak HDZ-a na vlast. Dobro, možda se oni i varaju, ali Sanader sa svoje strane kao da se trudi posljednjim potezima uvjeriti svoje političke protivnike kako je on za njih najbolje rješenje. Je li u pitanju samo borba pijetlova za primat u jatu, ili nešto mnogo gore od toga?       Svi oni koji su očekivali kako bi HDZ mogao ponuditi alternativu sadašnjem, krajne nepovoljnom razvoju događaja morat će se, izgleda, ipak razočarati ili potražiti neku drugu opciju. Ali ne zbog onoga što se događalo prije Sedmog općeg sabora i u tijeku njegova trajanja, nego zbog ovoga što se događa nakon njega.”

      Događaje oko tog Sabora komentirao sam na tribini o detuđmanizaciji koji je organizirao Maksimirski HDZ. Dogodilo se to dan nakon što je Ivić Pašalić isključen iz stranke. Između ostalog rekao sam:

      “U današnjem Večernjem listu piše: ‘Neki smatraju kako je Pašalić pogriješio što je pustio Sanaderu da na prošlom izbornom stranačkom saboru primijeni sva sredstva da pobijedi. Zbog Pašalićeva isključenja zasigurno će biti zadovoljni i neki međunarodni krugovi, koji su itekako dijelili savjete nekim našim političarima – da se riješe Pašalića.’

      A ‘sva sredstva’ su bila očita svima na Saboru jer je Sanader poslao Glavaša dva dana prije Sabora da razbojnički oduzme sva prava Glavnom tajniku stranke oko izbora. Upad koji je dostojan upadu u Hercegovačku banku, a sve druge radnje, tj. nepoštivanje Statuta stranke, zaključno s Središnjicom jako podsjećaju na ono Miloševićevo: Ako ne može institucionalno, onda može vaninstitucionalno.

      Navod iz Večernjeg lista sugerira da sve više i više postaje jasno u Hrvatskoj da su stratezi Račanove i Mesićeve pobjede na izborima 2000. pomagali i Sanaderu u njegovoj pobjedi. Jer bez detuđmanizacije HDZ-a ne može biti ni detuđmanizacije Hrvatske. Iako je vodstvo HDZ-a svojim pasivnim držanjem pomagalo današnjim vlastima u njihovoj detuđmanizaciji dogodio se narod koji je predvođen običnim članovima i simpatizerima HDZ-a, bolje reći državotvornog hrvatstva, iznjedrio pobjedu nad grubom detuđmanizacijom. Zato sada treba rafiniranija detuđmanizacija uz aktivnu potporu HDZ-a. Nema sumnje da je i rekonstrukcija vlade, tj. odstranjenja HSLS-a iz nje, izravna posljedica detuđmanizacije HDZ-a. Jer, kada HDZ više nije problem u detuđmanizaciji Hrvatske, onda im više nije potreban ni Budiša. Pa jača je stranka HDZ od HSLS-a. A Sanaderovov HDZ je izgleda, kako mi nedavno i priznao jedan član Središnice HDZ-a, lijeviji od Budišinog HSLS-a, a samim tim i bliži svjetskim moćnicima. Jadno li je državotvorno hrvatstvo HDZ-a, ako je HSLS hrvatskiji od njih.

       Rafinirani pristup detuđmanizaciji očituje se i u tome da čak Račan ponekad izgovori riječ Hrvatska, a s druge strane imamo Sanaderovu izjavu da HDZ neće organizirati velike prosvjede protiv očekivanih novih optužbi iz Haaga. A treba li se uopće prisjetiti da je posljednja takva optužnica, ona protiv generala Gotovine, bila optužnica protiv Oca hrvatske države i same opstojnosti hrvatske države. Ovakva izjava nije ništa drugo nego aktivna politika sudjelovanja u detuđmanizaciji HDZ-a i hrvatske države. Zato je logična čistka HDZ-a od onih koji se ne odriču Tuđmanove državotvorne politike – čistka tuđmanista, koji su doista naivno pustili Sanaderu da na prošlom izbornom stranačkom saboru primijeni sva ‘institucionalna i vaninstitucionalna’ sredstva da pobijedi.”

        I doista nad Sanaderovom izjavom se treba zamisliti. Optužnice iz Haaga su stigle, a u Hrvatskoj nema prosvjeda. Umjesto prosvjeda u najvećoj oporbenoj stranci obračunavaju se sa neistomišljenicima. Nenad Ivanković u knjizi “Mesiću i Račane, zašto tako?” spominje riječi glavnog urednika Globusa od 11. listopada 2002.: “Ivica Račan i Goran Granić na svemu tome moraju biti zahvalni Ivi Sanaderu i Vladimiru Šeksu, koji su stabilnost i mir u državi, kroz kontrolu rada Odbora za istinu o Domovinskom ratu, pretpostavili trenutnom interesu vlastite stranke. Cijela je ta složena političko-medijska operacija savršeno uspjela: dok se prije dva tjedna činilo da će se Hrvatska zbog Bobetka valjati po ulicama, tko danas još uopće razmišlja o slučaju Bobetko? Govori li to stvarni Račanov glasnogovornik da koalicija HDZ-a i SDP-a ne počinje s Afganistanom, već s slučajem Bobetko? Je su li i tada radili telefoni iz veleposlanstava?

        Najugroženiji Hrvati u vremenu trećesijećanske Hrvatske bez dvojbe su Hrvati u BiH. Takozvana implementacija Daytonskog sporazuma u BiH svodi se od samog početka na svođenje hrvatskog naroda na nacionalnu manjinu. Pri tome se koriste najdrastičnija sredstva kao što su primjerice razbojnički upad u Hercegovačku banku ili nepriznavanje rezultata izbora kada hrvatski narod ne predstavljaju oni koji su dobili i do 95 posto glasova već oni koji su spremni služiti svjetskim moćnicima u ukidanju konstitutivnosti hrvatskog naroda. A da im je to cilj diplomati velikih sila nisu ni krili. Tako su kardinalu Puljiću poručili, kako je on rekao u svom intervjuu u Večernjem listu od 28. travnja 2001., da se Hrvati trebaju iseliti iz BiH ili asilimirati. A koliko su uspješni u svom obračunu s Hrvatima u BiH pokazuju i rezultati: od 832.000 Hrvata 1991. godine, danas je u BiH ostalo samo oko 400.000. U Republiku Srpsku se želi vratiti 230.000 Hrvata, a vratilo se jedva 3000. U Federaciji je 70 posto Bošnjaka, a 30 posto Hrvata, koji su dežurni krivci za sve. Čak na vlasti nisu oni koji su na izborima dobili 95 posto glasova. Sve su to podatci koje je iznio kardinal Puljić u američkom Kongresu. Sadašnja vlast je učinila sve da to i omogući. Znamo koliko je predsjednik Tuđman brinuo o njima, znajući da je opstojnost hrvatskog naroda u BiH garancija opstojnosti hrvatske države. Je li ih sadašnji predsjednik HDZ-a ikada posjetio? Je li bio nazočan u najbitnijim trenutcima njihove borbe za opstojnost? Nije!

      A najvažniji razlog sukoba u HDZ-u je i bio zbog toga što su mnogi HDZ-ovci, željeli jedinstvo hrvatskih državotvornih stranaka i pojedinaca u borbi protiv novih/starih komunista.  Ona druga opcija je željela samo suradnju s onima koji su se dokazali u svojoj poslušnosti prema svjetskim gazdama. Naime, u hrvatskim stranačkim elitama preovladava uvjerenje kako na slijedećim izborima mogu pobijediti samo oni koji uživaju potporu svjetskih moćnika. Sanaderove najave mogućeg koaliranja sa strankama koje su se i do sada iskazale u poslušnosti (HSLS i HSS), uz signale otklona od Tuđmana sigurno nisu mogle ostati nezamijećene. Istina, on je taktizirao pa je na prosvjednom skupu “Svi smo mi Mirko Norac” govorio o hrvatskom bloku. Na to su ga i prisilili uspjesi takvih koalicija i u Zagrebu, a posebno u splitskoj županiji. Međutim, Sanader nikada nije stvarno podržavao okupljanje svih hrvatskih državotvornih snaga, dakle ideju koja se rodila u razgovorima Ivana Aralice, Miroslava Tuđmana i Ivića Pašalića. Jedan Sanaderov suradnik mi je uoči Sabora HDZ-a, a i poslije njega, tvrdio da je Pašalić veća opasnost za Hrvatsku od Haaškog svjedoka Mesića ili Račana. To je mnogima vjerojatno postalo očitije poslije nedavnog Sabora Tomčićevog HSS-a, kada  im je Vladimir Šeks u ime HDZ-a poručio da će u “poštenim stremljenjima za probitak hrvatskog naroda i u HDZ-u imati vjernog partnera i saveznika”, a predsjednik SDP-a i premijer Ivica Račan je istaknuo da je HSS stabilan i važan politički partner. Akademik Dubravko Jelčić u brošuri “Što se dogodilo s Hrvatskom seljačkom strankom” za Franja Gažija i njegovu Hrvatsku republikansku seljačku stranku kaže da je to “dosad svakako najpogubnija faza HSS-a, kada se ona javila u svojoj najsramnijoj varijanti: kao trabant Komunističke partije u formi kolektivnog člana ‘Narodnog fronta'”. Jelčić zaključuje:        “Maček je Radićevu državotvornost zamijenio automaštvom, ostavši vjeran njegovu antikomunizmu. Gaži je pogazio i jedno i drugo. Maček je dakle iznevjerio Radića, Gaži i Radića i Mačeka. Jest da su Gažijevi HRSS-ovci nešto kao glumili opoziciju, ali sasvim neuvjerljivo i nedjelotvorno, kao i Tomčić danas.” S takvim HSS-om danas treba koalirati HDZ. S druge strane Ivić Pašalić i njegov Hrvatski blok stalno upozoravaju da je HSS u vlasti i nosi odgovornost za stanje u državi jednako kao i Račanov SDP.

     Naravno, sigurno je veliki dio današnjeg HDZ-a skloniji ideji koaliranja s državotvornim hrvatstvom, međutim pitanje je kako će se taj sukob u HDZ-u odvijati. Hoće li svi oni biti eliminirani iz tuđmanove stranke. Već do sada veliki je broj ogranaka i pojedinaca koji su eliminirani. Spomenimo zato da Zoran Vukman u Hrvatskom slovu 27. prosinca 2002. upozorava: “Veliko je pitanje hoće li osovina SDP-HNS imati snage suprotstaviti se mogućoj koaliciji HDZ-HSS s još nekoliko jačih stranaka na desnom centru. Ako bi HDZ krenuo kao integrativni faktor hrvatske oporbe, ako bi okupio cijeli spektar na centru i desnom centru, Račan i Vesna Pusić nemaju šanse.” Dakle, Vukman govori o ideji hrvatskog bloka na kojoj je došlo do raskola u HDZ-u. Pitanje je: Je li vjerojatnija ideja koaliranja Sanadera s onima koje smatra većim zlom za Hrvatsku ili sa za njega manjim zlom – Mesićem i Račanom? Zar već najava suradnje s HSS-om nije prva stepenica u pripremanju stranke za “veliku koaliciju” sa SDP-om?       Vukman također upozorava: “Međutim, SDP-u i HNS-u ide u prilog činjenica da imaju jači utjecaj u medijima, odnosno, imaju naklonost gotovo svih utjecajnih listova u Hrvatskoj, a na televiziji apsolutnu nedodirljivost. Zato je moguća pat-pozicija između SDP-a i HDZ-a.”Dakle, Vukman spominje mogućnost pat-pozicije i kada bi HSS bio na Sanaderovoj strani. Zašto bi onda HSS izlazio iz koalicije u kojoj je sada? I to pokazuje da je ideja stvaranja hrvatskog bloka svih istinskih državotvornih snaga bila jedina ispravna. To je moralo biti jasno svima pa i onima u HDZ-u koji su stalno bili protiv nje. Zašto su uporno bili protiv takve ideje? Zar to doista ne govori u prilog tvrdnji o uspješnoj detuđmanizaciji i u HDZ-u. Da ironija bude veća, ljudi će glasovati za HDZ samo zato što je to Tuđmanova stranka. Vidjet ćemo hoće li time glasovati i za daljnu detuđmanizaciju. Vidjet ćemo zašto je Soros pohvalio Sanaderov HDZ.

I onda im se dogodila Kolona sjećanja u Vukovaru.

Puno tekstova o tome sam već napisao sam ili dao što su drugi napisali, pa ću danas još samo dati dio teksta koji je napisao hrvatski književnik i kolumnist Javor Novak:

JAVOR NOVAK: BIZANTINSKA POSLA

 

Objavljeno: Utorak, 28 Studeni 2023

 

 

Teško je četniku Vučiću pala ovogodišnja velika vukovarska kolona sjećanja. Masovnija nego ikad. Nikako da ustaše prekinu s tim. Ne može on ništa slično organizirati u Srbiji. Pa dugačka kolona u Škabrnji. Pa sprječavanje Pupovca i njegovih diva i u Škabrnji i u Vukovaru. Cijeli svijet vidio je koliko i kako se u Hrvatskoj poštuju žrtve. I kako se vrhunskim pijetetom nikada ne zaboravljaju.

A čije su to žrtve? Tko je taj koji je poklao tisuće hrvatskih ljudi? Naravno i to se predobro zna: Srbija i Vučić, koji se tih zločina nikada nije odrekao. Koji (još) ne priznaje ni notorno postojanje srbijanskih koncentracijskih logora. I sad što? Kako će progutati tu gorku čašu? Poništiti ju ne može, ona se već dogodila. Za kontra prosvjed u Beogradu je nemoćan. Hrvatska je proslavila svoje junake HOS-a, nema natrag. A idu mu izbori i sve ga to vrlo teško optužuje i opterećuje, umjesto da mu nosi predizborne bodove.   

Ne pomaže ni Vučić u kuhinji, Vučić uz kotlovinu, Vučić iz frižidera, svakakvu će budalu on od sebe sada raditi samo ne bili li dobio nov mandat. Kako sve to slabo djeluje okrenuo se starim srbskim neprijateljima: nije Srbija kriva, nije Milošević, nije (navodno umiruće bolestan) vojvoda Šešelj, nije adlatus mu Vučić – Hrvatska je ta koja je kriva. Vječno ustaška čim nije srbska. Stara ploča uvijek pali. Sa’ će Jasenovac sam’ što nije. Ionako ih RH godinama iritira prijateljstvom s Kosovarima, s Albancima pa čak i s Albanijom. O Ukrajini da i ne govorim. Diramo čak i njihove drage Ruse. 

Hrvatski je diplomat još i špijunirao i vrbovao po Srbiji, nego. Samo što ne kažu da je pronašao tajno spremište srbskog plutonija. Van s njim dakle, odmah. No, zašto RH nije stepenicu više, protjerala srbskog veleposlanika iz Zagreba, a ne tek njihova savjetnika? Odgovor leži u tradicionalno ulizivačkim odnosima visokih struktura u RH koje su svojedobno srbskom veleposlaniku u restoran Vinodol u Zagrebu na ruku donosile materijale. Sjećate se lignje? A sjećate se paketa Jadranke Kosor: EU dokumenti kao poklon budućoj (europskoj?) Srbiji? Hristos se rodi.   

digresija  

Ne gleda Srbija na Hrvatsku samo iz zavisti što imamo prekrasno more, polja nafte i plina, turizam. Srbija nam zavidi i na visini plaća i mirovina. Ma koliko one nama bile turbo niske, njima su astronomija. Jer, pa zašto? Srbija već pune 33 godine ne može više sisati Hrvatsku i Sloveniju, finili su Mare bali. Nema više naših para od turizma i sada Srbija polako tone u se. Suočava se napokon s vrijednošću same sebe. „Srbin ne ume da radi, ali ume da ratuje“ glagoljao je fašist Milošević sve dok mu nismo priredili Oluju i traktorizaciju, a onda se pokazalo da srbijanski zečevi umeju samo da begaju. Srbija ne ume ni da gubi.  

Iako u Srbiji za HOR-ta nije pao niti jedan jedini dimnjak, a kamo li da bi joj bili spaljeni gradovi i sela, BDP Srbije, dvostruko po stanovništvu brojnije države, još nije ni nalik BDP-u RH, koja je bila teško razarana, koja nažalost i dan danas plaća mirovine balvanašima, četnicima i krvnicima SDSS-a, koja je primila i medicinski zbrinula 350.000 izbjeglica i prognanika. A to rađa iznimnu srbsku zavist. Hrvatska nije propala kako su planirali i žustro željeli. To stvara burnu zavist jer i u budućnosti nikada više neradnička Srbija ne će moći financijski sisati Sloveniju i Hrvatsku. Nema više nove beogradske gazele, nema Sava centra, nema više pruge Beograd-Bar, što smo sve mi plaćali. Ne, nije to uopće u redu što Hrvatska više financijski ne šopa Srbiju i nikada više ni ne će, puniti tu vreću bez dna. Nek se samo naoružavaju, nek jedu topove dok im standard pada. Srbi napokon trebaju pljunuti u šake i prihvatiti se posla. Nek se uzdaju u se i u svoje kljuse. Ako mogu. 

zavaravanje…  

  1. list, ide na ruku vlastima pa nas želi utješiti zašto su hrvatske mirovine tako očajno niske. U tu svrhu list se okreće državama propale juge: Srbiji, BiH i Crnoj Gori. No, koga to još zanima? Prosječna RH mirovina nije ni 450 eura i to kad se zbroje sve one i najviše i privilegirane mirovine. Nitko recimo ne radi izračun prosječne hrvatske mirovine među najbrojnijim dijelom onih „običnih“ umirovljenika. Nitko ne odbacuje iz izračuna pojedinačne, a enormne mirovine u kojem su i svi oni sa bonusima. Koliko je takvih? Kad bi se dakle isključilo privilegirane pokazalo bi se da je prosječna hrvatska mirovina jedva iznad 200 eura, ako je i toliko.

Također nikada se ne rade istraživanja koliko bi dvije mirovine u obitelji ili mirovina samca stvarno trebale iznositi, a da se umirovljenici mogu normalno hraniti, plaćati režije, kupovati odjeću i obuću, imati mobitel, TV i omrežje te održavati automobil. Nije li to ono najosnovnije? Dakle bez pomaganja obitelji potomaka, bez ljetovanja, bez putovanja… ali i bez raznih oblika liječenja. 

Zavaravanje se zatim nastavlja pričicom o postotcima koliko su mirovine rasle, pa se baja bajku o najvećem postotnom povišenju ikada. To je ista notorna laž kao i sa rastom BDP-a. Ako ste na dnu Europe pa zabilježite rast od 4 % BDP-a vi ste najbrže rastuća ekonomija u EU. Nisu nam jedino rekli da još nismo dosegli ni prosječni BDP Europske unije. Tako je i s mirovinama, one su toliko bile na dnu da povećanje od 8,5 % izgleda ogromno u odnosu na EU. Bajaju i kako je to najveći skok u 24 godine. Ali nikada nam nisu rekli kolike su mirovine u EU, nego nas farbaju sa Srbijom, BiH i C. Gorom. Stara je poslovica: ugledaj se u bolje od sebe, a ne u one lošije. Nisu nam nikada rekli da to što mirovine u RH već po 150-ti put rastu još nisu ni blizu primjerice Slovenskima.  

…i obmanjivanje  

Za ikakvu valjanu poredbu trebalo bi se osvrnuti barem na Mađarsku, Italiju, Sloveniju i Austriju te na EU prosjek. Ali poredbu svega: plaća, mirovina, inflacije, rasta jednog i drugog i trećeg. Zatim bi bilo nužno imati podatke o troškovima života: hrane, režija, odjeće, obuće, troškova automobila, omrežja, TV-a, mobitela… To je jedina slika koju trebamo, a ne zavaravanje s nekakvim regionom. Tek tada bi se vidjelo što je to zapravo tih mizernih 450 eura RH prosječne mirovine, koliko ona stvarno vrijedi i kako građani s njome žive. Notorno je: tu leži istina i podatak o stvarnom položaju hrvatskih ljudi i o standardu koji je u nas, već treće desetljeće zapravo ne-standard. Zar je tako nemoguće ući u podatke statističkih zavoda susjednih nam sjevernih zemalja? 

A o tome što planira SDP suvišno je i komentirati: mirovine od 750 eura? Čudi me da nisu nabajali i 1.000 eura. Sve, samo da dođu na vlast. Otkuda? Pojma nemaju. Kako? Pojma nemaju. Ali nude. Tako je obećavao i Možemo, pa sada vidimo koji su njihovi „dometi“ i kako su brzo i potpuno polomili zube.  

ne zna što bi od muke  

Izbavitelj upotrebljava teško oružje kad kaže da su seljaci koji prosvjeduju instruirani od nekih političkih stranaka. Ma zamislite kriminala. Pa druže Izbavitelju zar mi ne živimo u demokraciji? Ili je bar vi tako nazivate. Zar je zabranjeno instruirati bilo koga, bilo kad, bilo gdje? Pa gdje vi živite? Što su drugo klubovi stranaka u Saboru i ona odurna stranačka stega? Pojedini zastupnici mogu misliti svojom glavom koliko god hoće ali kad govore u Saboru moraju glagoljati po stranačkoj stezi. Nisu oni nikakvi narodni zastupnici već stranačke sluge. Je li to manipulacija kojom se i vi služite Izbavitelju? Vaša orkestracija, jesu li to i vaše instrukcije? Ali vama se trese politička fotelja, tlo pod nogama pa više ni ne znate što sve trabunjate. 

Vrhunac bahatosti Izbavitelja je afera s Geodetskim fakultetom i sredstvima EU za koje on vrlo nervozno i ljutito tvrdi da nisu sredstva EU mada dokumenti novinarima govore drugačije. „Meni trebate vjerovati“ poručuje im on u stilu što mi možete, mogu što hoću ili: Europski tužitelj će i sam shvatiti da je pogriješio. Ma jasno, svi su u krivu jedino Izbavitelj nije. Pa kad je tomu tako, zašto se toliko znoji pred novinarima, zašto kipti? Netko tko je u pravu trebao bi imati mnogo samopouzdanja, a Izbavitelj ga nema. 

ispravak krivoga navoda 

Prošli sam tjedan u kolumni napisao: „…nenarodna vlast u RH koja zbog svoje trgovačke koalicije paktira s SDSS-om, danas SDS-om. Nije šija nego vrat.“ Povijesne istine radi, treba istaći slijedeće – u Krvavom Uskrsu na Plitvicama 1991. godine, među uhićenima su bila i dva rukovoditelja Srpske demokratske stranke: Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora općinske organizacije SDS-a u Vukovaru, a uhićen je i Manolićev omiljeni kriminalac (međunarodni kiler?) ratni zločinac i koljač Arkan. Poslije Plitvica oslobodio ga je iz zatvora, omogućio prijevoz u Beograd i poklonio mu trofejni pištolj! Za nagradu. Riječ je naravno o ekstremističkim pobunjenicima takozvane SAO Krajine. Prema tome, očito je kako Pupovčeva današnja participacija u vlasti RH jest temeljena na istom tom imenu okupatorskoga SDS-a iz propale ali zločinačke tzv. SAO Krajine! I nikome ništa!  

Isto tako treba reći da se taj isti Milorad Pupovac travnja 1991, još skrivao kao predsjednik stranke – Lige socijalnih demokrata, a onda je poslije odlučio da se može, pa je skinuo janjeću kožu i bez problema osnovao i registrirao četnički SDS. Na sramotu Hrvatske i Hrvatskih državnih organa. O Sanaderu i „Vaskrs se rodi“ te o njegovu pljunutu blizancu Izbavitelju, ovom prilikom nema mjesta…   

 No ispričavam se jako: to nije tema, ili kako to nepismeno naziva Izbavitelj: to je „ne tema“. Nisu tema zločinci među partizanima, petokaraka krvava zvijezda, pokolj na Bleiburgu, Kočevskom rogu, Jazovki, Hudoj Jami, na Golome otoku i Grguru… Nisu tema komunistički zločini, ni dragi Titovi presvučeni četnici, ni genocidna kokarda, ni okupatorska zastava Srbije koja je napadala i rušila Hrvatsku, a sve to danas živi i pljačka domovinu. Skupo nas koštaju, ne samo moralno, već i financijski. Nije tema Pupovac koji je glavni biserko najnepopularnijeg političara u RH i to godinama. To treba moći ali njega to uopće ne smeta. Ništa to ne smeta ni Izbavitelja. I to treba moralno moći. Tema su, skandal su, problem su junačke jedinice HOS-a, pozdrav Za dom spremni, pod kojim su nam ginuli naši najbolji borci. Vječna je tema grb HOS-a. Jel’ da druže Izbavitelju i druže Milanoviću? 

Nije nevažno reći i to da je u toj „Ligi“ s Pupovcem i tim i takvim Srbima tada bio i naš velehvaljeni, a anacionalni filmski redatelj Rajko Grlić.

skenirana ministrica 

Pogotovo je Izbavitelj neuvjerljiv kad brani svoju, kako je kazao, kućnu prijateljicu ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek u aferi poznatoj kao Geodetski fakultet. Kako su se raspisali brojni mediji ta afera zbivala se pod okriljem ministarstva kojeg još uvijek vodi ministrica Obuljen. Ona je bez natječaja dala 19 milijuna kuna Geodetskom fakultetu za sumnjiv posao snimanja baštine nakon potresa. Mediji tvrde da je posao debelo preplaćen. No nije samo to sumnjivo: ministrica mjesecima eskivira od medija postavljena pitanja o ovom golemom poslu koji je osobno ugovorila. Službena dokumentacija je manjkava i sporna te sadrži podatke koji su dubiozni. Da stvar bude još gora Ministarstvo kulture hvalilo se tim projektom u svim medijima. 

No, pokazalo se da bi privatne tvrtke za snimanje zgrada tražile čak pet i po puta niži (!) iznos od onog isplaćenog u projektu Nine Obuljen Koržinek i uhićenog po nalogu Ureda europskog tužitelja dekana Geodezije, Almina Đape. Dekana poznatog po nabavi skupocjene jahte i istog takvog automobila. Još mu fali zrakoplov. Nakon upita poslanog prije više od sedam mjeseci, ministrica Obuljen Koržinek odbila je i odugovlačila medijima dati čak i informaciju koliko je javnog novca isplaćeno Geodetskom fakultetu za navedeni posao! Njena prčija? Poput Izbavitelja i ona se silno ljuti.

Koliko Ministarstvo kulture ne zna svoj posao ili mulja s podatcima, najbolje pokazuje primjer ugovorenog opsega posla. Prvo su poslali u javnost podatak da je površina pregledanih zgrada milijun i po četvornih metara, a zatim su izjavili da je riječ o površini koja je za više od 30 % manja – 940.000 četvornih metara. 

grlom u traktore 

Krajem prošloga tjedna Izbavitelj se još jednom stao napuhivati: kaže da s nikim tko ga ucjenjuje ne će pregovarati. A što su drugo demonstracije nego traženje svojih prava, možete to zvati i ucjenom. Drugi dio Izbaviteljeve izjave čisti je poziv na nasilje: policija će osigurati granične prijelaze i normalan promet. Je li on svjestan u koju vatru ulazi? Prvi uhićen seljak, prvi maknuti traktor, prvi specijalac Hrvatske policije i na cestu će grunuti svi seljaci. Čak i oni koji prvobitno nisu htjeli demonstrirati. Kako mu to nije jasno? Želi li da padne krv? Vrijeđanje ljudi da su marionete, politički izmanipulirani i nahuškani samo je još jedno Izbaviteljevo ulje na vatru. Pa ne protestiraju ti ljudi tek tako, u njima se godinama i s pravom skupljalo veliko nezadovoljstvo. Ako to Izbavitelj ne zna, ne razumije i nije u stanju shvatiti i poštivati, dobit će što nije očekivao. A idu mu izbori. Nema on dovoljno policajaca. Seljake ne može ograditi kao Markov trg. Sve što je možda kapitalizirao imenovanjem Slavonca Anušića za ministra, sada će četverostruko izgubiti sa seljacima. Sve se vraća, sve se plaća. 

(…)

https://www.dragovoljac.com/index.php/javor-novak/37556-javor-novak-bizantinska-posla

Hrvatski narod je u Vukovaru jasno stavio do znanja i svjetskim moćnicima i njihovim slugama u RH da će i taj rat izgubiti, kao što je izgubio i oružani sukob kada su hrvatski branitelji od ‘njihove’ srpske vojske napravili – kako je to Milošević rekao – ZEČEVE.

Danas je dan kojega se sjećamo po žrtvi najvećeg među nama.

Lili Benčik podsjeća na to uz pjesmu meni drage hrvatske pjesnikinje iz Australije i tekst koji dajem u prilogu:

Poštovani

Danas je obljetnica smrti generala Praljka

U SPOMEN DIVU Marija Dubravac

(Junače slava ti! Uglazbio Stanko Šarić)

Bio si div, silan, neslomljiv,
Gord ko Velebit, hrabar ko Zrinski,
Bio si ponos narodu svojem,
Naš svjetionik, junak istinski.
Ime će tvoje upisat stijena,
U čast junaku hrvatskih gena.
Iz praha tvog divovi niču
Ko i ti glasom junačkim kliču:
PRIPJEV:
S prijezirom rušim zakon vam cio
Zločinac nisam nikada bio.
Rađe ću časno leći u grob
Već bit pogancu sluga i rob.
Bio si vodič u crnoj tmini
Kroz rat i vatru kročio prvi,
Nesretne, bolne, na srce svio
I nisi pit’o  čije su krvi.
Ubogom, moćnom, Bog isti sudi,
Slavni su pred njim pravedni ljudi.
Iz praha tvog divovi niču,
Ko i ti glasom junačkim kliču:
PRIPJEV:
S prijezirom rušim zakon vam cio
Zločinac nisam nikada bio.
Rađe ću časno leći u grob,
Već bit pogancu sluga i rob.
Ostajem junak, sin doma svog,
Neka mi sudi pravedni Bog.

Lp Lili Benčik

Poslušajte mog dragog prijatelja Stanka Šarića:

https://www.youtube.com/watch?v=iWUMD_vZZ8I

Josip Pečarić

 

PRILOG

 

ISPOLITIZIRAN I NEPRAVEDAN MEĐUNARODNI KAZNENI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU,  INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA- ICTY)

„Rat će biti završen tek onda kada bude postignuta pravda, kada se žrtve Domovinskog rata identificiraju, kada se za sve nestale i prisilno odvedene otkrije kakva im je bila sudbina, kada se mrtve pokopa u dostojanstvu, kada se sazna istina o njihovom stradanju i kada pravda bude zadovoljena.“ Dr. Zvonimir Šeparović[1]

Po kriterijima prof. dr. Šeparovića rat nije završen. Srbija ga vodi protiv Hrvatske, sa petom kolonom,  nesmiljenom žestinom, ne na bojnom polju, ali jednako ubojito na medijskom, političkom, jezičnom i kulturnom polju  sa teškim posljedicama po hrvatski narod i njegov identitet. Ubija se čak i fizički, preko 3100 hrvatskih branitelja učinilo je suicid, a oni koji nisu suicidalni,  nezadovoljni i  frustrirani  iselili su sa cijelim obiteljima iz Hrvatske. Tako je izravna posljedica nepravde demografska katastrofa hrvatskog naroda.

Veliki doprinos da pravda nikada ne bude zadovoljena dao je i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u daljnjem tekstu Haški sud ili Haški tribunal.

Ovaj sud je od početka sporan,  jer je donesen od političkog tijela, Vijeća sigurnosti UN, 1992.godine, a ne Opće skupštine UN-a i ugovorom zemalja članica.  Počeo je djelovati 1993. sa sjedištem u Den Haagu u Nizozemskoj.  Zato su sporni i međunarodnopravni legitimitet i legalitet. Prema članku 29. Statuta države su dužne surađivati sa sudom i to sve države članice UN-a, a tu je suradnju prva narušila sama haška tužiteljica Carla del Ponte dopustivši Srbiji da zacrni po njoj kompromitirajuće činjenice u dokumentima koje je dostavljala Sudu.

„Moje je mišljenje da je Haški tribunal ispunio očekivanja svojih tvoraca, međunarodnih centara moći. Taj sam Sud znao nazivati pravosudnom lakrdijom, a sada bih tu formulaciju promijenio. On je politička lakrdija, a pravosudna komedija. U samom je startu imao politički cilj, a pravosudna mu je funkcija bila samo sredstvo za postizanje tog cilja. Dopustilo mu se da prijeđe daleko preko svog Statuta. Najbolji je primjer za to formulacija “udruženi zločinački pothvat”, koje uopće nema u Statutu. To je konstrukt s kojim možete svakoga optužiti, bez konkretnih dokaza.“ dr. sc. Davor Marijan[2]

Nepravdu Haškog suda prvi je označio na tragičan način hrvatski general Slobodan Praljak,  29.studenog 2017.godine kada je  javno  pred cijelim svijetom izvršio suicid popivši  otrov kalij cijanid (KNC), zbog nepravedne politički motivirane presude o krivnji za ratni zločin.

„Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“

Njegov čin bio je krik protiv nepravde kojoj smo bili izloženi mi Hrvati na Međunarodnom  kaznenom sudu  za bivšu Jugoslaviju, engleski International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, akronim ICTY.

Podsjećam kakav je bio odnos Haških sudaca prema Hrvatima, nije to teorija zavjere, nego činjenica  da je od 20 optuženih, čak 13  (trinaest) Hrvata Haški sud pred cijelim svijetom optužio za ratne zločine, a onda ih nakon više godina bez ikakve naknade i isprike  pustio iz zatvora u Haagu, jer im nije našao nikakvu krivnju.

Zar je to pravda? Bez isprike, bez obeštećenja nepravedno optužiti i onda pustiti kao da se radi o stoci koju zatvoriš, pa pustiš iz tora na slobodnu ispašu.

Primjeri su doista zastrašujući po pitanju pravde i pravednosti, da nekome  SUD oduzme 7 godina života kao generalu Anti Gotovini ili 5 generalu Markaču, da bi presudom Haaškog suda iz 2012.  proglašeni nevinima za navodni zločin kojega je prema optužnici, naredio Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske.

Nijedan dužnosnik  RH pred Haškim sudom nije osuđen za ratne zločine, a Hrvatska je oslobođena sjene etničkog čišćenja srpske nacionalne manjine.

Haški sud  2014.godine oslobađa jednog Šešelja,  notornog ratnog huškača i zločinca, sa smiješnim obrazloženjem da je smrtno bolestan, a evo ga živog u 2023.godini.[3]

Vojislav Šešelj izrugivao se Haškim sucima:

„ I vojnici pevaju -aoj Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate-, a vaš lažni prevodilac prevodi sasvim drugačije -oj Hrvati al’ćemo vas klati, pola klati , pola psima dati-! Niste mi ni do kolena! Rasturim sve čega se dohvatim! Niko mi ne može ništa! Razaram Haški tribunal u celini! Objavljujem imena zaštićenih svjedoka na svom video-sajtu, Internet sajtu! Izazivam vas da me sudite i za nepoštovanje suda! 10 procesa se protiv mene vodi i ništa mi ne možete, jer sam i moralno i intelektualno nadmoćniji! Protiv mene leka nema! Samo možete da me ubijete! I onda će se i moj grob boriti protiv vas! Vi ne razumete što to znači! Razumet ćete! „

I tako haški suci doista nisu „ imali leka“ pa su ga kukavički pustili na slobodu. Nevjerojatna blamaža Haškog suda.

Za razliku od Šešelja, Florence Hartmann je zbog nepoštivanja suda bila kažnjena novčanom kaznom od €7.000,  ali tu kaznu nije platila pa je pretvorena u sedmodnevnu zatvorsku, pa je sud izdao nalog za uhićenje nekadašnje glasnogovornice glavne tužiteljice Suda !?

Pobjegla u Francusku 2011.godine, a Francuske vlasti su odbile uhititi ju jer su surađivali  s MKSJ-om jedino u izručivanju ratnih zločinaca.  Usprkos uhidbenom nalogu iz Haaga,  2012. posjetila je Sarajevo, povodom 20. obljetnice opsade grada, te tamo verbalno napala Carla Bildta jer je smatrala da on nije trebao biti na obilježavanju stradanja grada jer je prije govorio da je “Milošević dobar momak”.[4]

Međutim Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, koje je nastavilo rad Haškog suda , Šešelj  je ipak osuđen na 10 godina zatvora u koje mu je uračunat pritvor od 2003. do 2014. godine.

Tek je na posljednjem suđenju presudom žalbenog vijeća utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata za nedjela počinjena u Bosni i Hercegovini, a čiji je vrh bio u Beogradu. Kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata, visoki dužnosnici srbijanske Službe državne sigurnosti Stanišić i Simatović krivi su za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u BiH i Hrvatskoj. Ostali sudionici su Slobodan Milošević, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan.

Radi ravnoteže i izjednačavanje krivnje  Haški suci osudili su  hercegbosanske  Hrvate Jadranka Prlića, Bruna Stojića, Valentina Ćorića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića  na dugogodišnje kazne, a general Slobodan Praljak sa takvom stigmom  kao ratni  zločinac nije htio živjeti.

Istina je da su  JNA i  Srbija vodile  agresivni rat za Veliku Srbiju na granici VIROVITICA-KARLOVAC-KARLOBAG!

To područje uključuju dijelovi Hrvatske i cijelu Bosnu  i Hercegovinu.

JNA i Srbija vodile su bespoštednu agresiju, svim raspoloživim oružjem i ubilačkim sredstvima ( JNA je bila tada četvrta vojna sila u Europi, a Hrvatska razoružana od te iste JNA) Uništavali su sve pred sobom, kuće, škole, bolnice , crkve, palili sela i gradove, ubijajući pri tome neselektivno žene, djecu i starce, sa neviđenom brutalnošću koja se nije vidjela na tlu Europe od završetka 2.svjetskog rata, sa namjerom da se potpuno satre postojanje hrvatskog naroda na tom području.

Planski se rušilo kuće, crkve te njihova groblja da se nikada više ne vrate. Ta zločinačka politika bila je potaknuta željom za osvajanjem područja i prekrajanjem granica sa ciljem  stvaranja etnički čiste VELIKE  SRBIJE. Uz to se organiziralo sustavno silovanje žena i njihovo držanje u zatočeništvu do vremena kada je pobačaj postao nemoguć. Civili – muškarci, žene, djeca i starci – držani su u koncentracijskim logorima po Srbiji i BIH.

Spaljene su Ćelije, izvršeni su pokolji i masakri civila u Dalju, Kozibrodu, Petrinji, Vagancu, Erdutu, Lovasu, Širokoj kuli, Gospići, Škabrnji, Nadinu, Voćinu, Ovčari….

Napadnuti su Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Gospić, Karlovac, Osijek, Vukovar na koji je ispaljeno 6,5 milijuna granata, 11 000 dnevno, dokazuju brutalnost velikosrpske agresije. Napadane su bolnice  u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Pakracu, Dubrovniku, potpuno ih je srušeno 14.

Ubijeno je 406 djece, ranjeno 1.260 djece, 15 840 hrvatskih branitelja, ubijena su 7263 civila, a za još više od 1 800  se traga.

Srušeno je oko 200 tisuća stambenih objekata, a s okupiranog teritorija protjerano je 260.000 Hrvata.

Hrvatska je podnijela tužbu protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde. Hrvatski pravni stručnjaci na suđenju su elaborirali “Zvjerska ubojstva konvencionalnim i hladnim oružjem, silovanja žena i muškaraca u logorima, mučenja elektrošokovima, prisilni rad u okupiranim mjestima jasno pokazuju genocidnu namjeru Srbije prema hrvatskom stanovništvu i ta stradanja nisu imala nikakvog vojnog opravdanja. Zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti.”

Za svu tu patnju i razaranje Hrvatska nije dobila pravnu, ni pravednu zadovoljštinu ni obeštećenje.

Naprotiv, srpski lobi i diplomacija, te hrvatski projugoslavenski političari ponovno su štetili Hrvatskoj i još joj nanose veliko zlo.

Nikada se ne smije zaboraviti veleizdajnička uloga Stjepana Mesića koji je nakon smrti dr. Franje Tuđmana, kao predsjednik Hrvatske, neselektivno dijelio državne dokumente i bio zaštićeni svjedok Haškog Tužiteljstva. Tako nešto nije poznato u povijesti ljudskog roda, da Predsjednik države radi protiv države kojoj je na čelu i protiv hrvatskog naroda koji ga je čak dva (2) puta birao za Predsjednika.

Doista ljudsko zlo ima na tisuće lica, ali ovakav slučaj je bez presedana u ljudskoj povijesti.

Pored 1. na listi Stjepana Mesića sa Haškim tužiteljstvom  tajno su surađivali : [5]

Mate Granić, Pavle Miljavac, Petar Stipetić, Nikica Valentić, Josip Manolić, Martin Špegelj,  Ante Karić, Ranko Ostojić, Mladen Bajić, Slavko Degoricija, Franjo Gregurić

Josip Boljkovac,  Josip Lucić, Antun Tus, Ivica Račan, Hrvoje Šarinić, Ivan Zvonimir Čičak, Žarko Puhovski.

Direktna posljedica njihove suradnje sa Haškim sudom je izjednačavanje agresora i žrtve agresije točno po Memorandumu SANU 2, po kojem Srbiju treba osloboditi odgovornosti za agresiju na Hrvatsku i BIH.

A istina je citiram[6] završnu riječ  generala Praljka:

„Pa da opišem ulogu Göringa, s kojim likom bih, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan. Taj je Göring smjestio svoje Židove (Muslimani) u svoju vikendicu i brinuo se o njima. Smjestio je svoje Židove u stan u Zagrebu, hranio i liječio. Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini kako bi spasio žene svojih neprijatelja. Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežito Muslimani. Izvlačio ranjene Židove – Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Ne sam. Organizirao izvlačenje i prebacivanje i smještaj 15 tisuća Židova – Muslimana iz Stoca i Dubravske Visoravni splavi preko Neretve. Prevezao ranjenu Muslimanku – Židovku helikopterom iz istočnog Mostara u Split. Ne sam. Židovsku (muslimansku) obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskog državljanstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam’….

Nabrojao je i činjenice koje po njemu dokazuju kako je tadašnja hrvatska politika poticala stvaranje BiH kao države i obučavala pripadnike Armije BiH. Zatim kaže da su policajci iz BiH bili na obuci u Hrvatskoj još 1991., da su se piloti Armije BiH obučavali u Hrvatskoj, da su u Hrvatskoj zbrinute stotine tisuće muslimanskih izbjeglica i da je organizirano eksteritorijalno školstvo za muslimane izbjeglice u RH. Napominje i da je Armija BiH cijelo vrijeme dobivala oružje iz Hrvatske te da je više od deset tisuća njezinih ranjenih pripadnika liječeno u hrvatskim bolnicama.

Žalim li žrtve? Da žalim sve nevine žrtve svih ratova, a posebno žalim žrtve 500-tinjak ratova  poslije 1945, a dogodili su se i događaju se usprkos svim moralističkim politikama koje svakodnevno slušamo. Posebno žalim za svakim onim djetetom koje umre od gladi svake 4 sekunde ovog našeg realnog vremena.

Podsjeća i na to da je Hrvatska priznala BiH kao državu, poslala veleposlanika u Sarajevo i potpisala sve međunarodne akte o unutarnjem uređenju BiH.

To je bila politika dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, to je bila politika Vlade RH i Sabora RH i MORH-a, to je bila politika HVO-a. To su za tužiteljstvo ovog suda elementi UZP-a. Takva optužnica služi se logikom koja je uvredljiva i za kognitivni sustav patogenog virusa“ osvrnuo se Praljak na tezu o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka….

I na kraju pjesma Marije Dubravac

U SPOMEN DIVU

(Junače slava ti! Uglazbio Stanko Šarić)

Bio si div, silan, neslomljiv,

Gord ko Velebit, hrabar ko Zrinski,

Bio si ponos narodu svojem,

Naš svjetionik, junak istinski.

Ime će tvoje upisat stijena,

U čast junaku hrvatskih gena.

Iz praha tvog divovi niču

Ko i ti glasom junačkim kliču:

PRIPJEV:

S prijezirom rušim zakon vam cio

Zločinac nisam nikada bio.

Rađe ću časno leći u grob

Već bit pogancu sluga i rob.

Bio si vodič u crnoj tmini

Kroz rat i vatru kročio prvi,

Nesretne, bolne, na srce svio

I nisi pit’o  čije su krvi.

Ubogom, moćnom, Bog isti sudi,

Slavni su pred njim pravedni ljudi.

Iz praha tvog divovi niču,

Ko i ti glasom junačkim kliču:

PRIPJEV:

S prijezirom rušim zakon vam cio

Zločinac nisam nikada bio.

Rađe ću časno leći u grob,

Već bit pogancu sluga i rob.

Ostajem junak, sin doma svog,

Neka mi sudi pravedni Bog.[7]

Pjesma je posvećena heroju ,domoljubu i jedinom čovjeku koji je rekao NE nisam kriv!

 

[1] https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/zbornici/vukovar_33/vukovar33_013.pdf

[2] https://www.jutarnji.hr/globus/povjesnicar-davor-marijan-za-globus-haski-sud-je-politicka-lakrdija-i-pravosudna-komedija-6893832

[3] https://youtu.be/ZZMiwSekzXc?si=EobbnXuYo32-BAkD

[4] https://hr.wikipedia.org/wiki/Florence_Hartmann

[5] https://www.maxportal.hr/vijesti/bivsi-specijalac-iz-lucnog-objavio-popis-tajnih-suradnika-haskog-suda-jedno-ime-nisam-uspio-procitati/

[6] https://youtu.be/LZdBhu9H8Jg?si=twdXVUflWwA-1nZK ,

https://youtu.be/-VRJ8F7eOWk?si=JHetqfaFq5hQh4N_

 

[7] https://youtu.be/2nUtP5_W3kg?si=rsQVqvrLQ3L73ZfJ


Podjeli
Leave a Comment