By Pa kažu suživot,
Pa kažu oprosti,
Pa kažu zaboravi,
Pa kažu život ide dalje,
Pa kažu krivi su neki drugi,
Pa podijele krivnju,
Pa kažu ne mržnji,
A tko je ovo napravio Vukovaru, nego mržnja, srpska mržnja prema Hrvatima!
Mržnja, samo ogromna mržnja može ovo napraviti jednom narodu, jednom gradu!
Velikosrpska ideologija kao izvor te mržnje!
Mržnja koja ne posustaje!
Mržnja koja se obukla u ruho prava nacionalnih manjina!
Mržnja koja se obukla u ruho kulture!
Mržnja koja provocira!
Mržnja koja se prenosi sa generacije, na generaciju!
Mržnja koja ima uvijek isti cilj; negiranje postojanja Hrvata!
Ta mržnja se manifestira kroz bolesnu velikosrpsku ideju Velike Srbije razvijane kroz Načertanije, planove i Memorandume Srpskog sveta.
Ta mržnja je Hrvatskoj daleko prije prije 1. svjetskog rata pokazala svoje pravo lice. Srpski političari u Hrvatskoj okupljeni oko novina Srbobran ( 1884-1914) i Srpske samostalne stranke ne protive se imenu Slavonija i Slavonac, Dalmacija i Dalmatinac kao regionalnom imenu već njihovu zajedničkom imenu Hrvatska i Hrvat. (Po Načertaniju iz 1844, Hrvati su pokatoličeni Srbi.)
- godine objavljen je vrlo agresivan antihrvatski članak Nikole Stojanovića “Srbi i Hrvati” (“Do istrage vaše ili naše”), u kojem je pisalo da će Srbi istrijebiti Hrvate u 20. st. zato što su Srbi superiornija rasa. Nakon kojeg su u Zagrebu izbili protusrpski neredi, diglo se prosvjedovati 20 tisuća Zagrepčana, Bilo je i mrtvih demonstranata. Uveden je i prijeki sud. Osuđeno više od 100 osoba, pa je list privremeno prestao izlaziti.
List je širio srpski nacionalizam s idejom svi Srbi u jednoj državi, a Hrvatima onemogućiti bilo kakvu hrvatsku državnost! Srbobran je prvi počeo širiti ideju srpske ugroženosti, da bi to isto radio Milorad Pupovac nakon 120 godina sa svojim Novostima, Biltenima i VIDA TV.
Hrvati su nošeni južnoslavenskom idejom kao „guske u magli“ ušli u prvu Jugoslaviju ne shvativši da im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema krvave ratove, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije. Još od tada do danas nerazumljivo je blagonaklono ponašanje hrvatske političke elite prema očito neprijateljskom ponašanju Srbijanaca. Isto danas radi premijer Andrej Plenković financirajući potpuno nerazumno izgradnju 40 srpskih kulturnih centara, preko kojih se širi velikosrpska ideologija.
Ta mržnja materijalizirala se kroz tri pravca, uvijek na isti način, kako u vrijeme Austro-Ugarske 1902., u vrijeme raspada Jugoslavije 1990, tako i danas u 2025. godini;
1.Kult „ugroženog Srbina“ ofanzivno je razvijan preko Srbobrana davno prije stvaranja Jugoslavije od 7.prosinca 1902.[1]
„Kult ugroženog Srbina“ je u srpskom tisku i ideologiji krajem 19. stoljeća postala nacionalna filozofija. Ono što je prvotni cilj i svrha spomenutog kulta, je prisvajanje tuđih teritorija za Srbiju. To je i krajnja misija „kulta ugroženog Srbina“. Ovaj kult ima trajno negativne posljedice na mentalitet srpskog naroda, koji uvijek u drugom vidi krivca za sve svoje nevolje. „Ugroženost“ Srba i optuživanje Hrvata za „genocidnost“ temeljni je element u strukturi te ideologije i ujedno opravdanje za teritorijalne osvajačke pretenzije.
2.Kulturna, prosvjetna i obrazovna društva kao aktivno oružje velikosrpske politike. U taj prvi krug širenja velikosrpstva povijesno spada Srpska pravoslavna crkva (u stvarnosti SPC jest parapolitička organizacija velikosrpstva), I kada političari Srbije na trenutak posustanu tu je SPC da ih podsjeti što im je činiti. Održavanjem stalnih propovijedi i govora u kojima se veliča srpstvo i otvoreno podržava ekstremna velikosrpska ideja, držanjem parastosa i spomenom četničkim zločincima iz Drugog svjetskog rata, predvođenjem procesija nad iskopanim kostima srpskih žrtava iz prošlosti i moštima mitskih srpskih junaka, proglašavanjem svetima četnike koljače i izmišljenim Svetim novomučenicima jasenovačkim. [2]
Na kraju i vojnom silom. U proteklom stoljeću to su bile vojske obje Jugoslavije, koja se uvijek stavljala u službu Srbije i velikosrpstva.
3.Mediji su jedna od glavnih poluga širenja velikosrpstva. Mediji su upregnuti dokazati tri stvari: demonizirati Hrvate kao zločince i naciste kroz sveprisutno ustaštvo, ugroženost Srba od Hrvata i otvoreno širenje ideje da je Srbija tamo gdje je „grob jednog Srbina“.
I danas po istoj toj špranci djeluju Srbi u Hrvatskoj na čelu sa notornim Miloradom Pupovcem, preko SNV-ovih medija, uz svesrdnu i bogatu pomoć hrvatskih vlasti.
Premijer Plenković je Miloradu Pupovcu dao novac iz proračuna RH za 40 kulturnih centara i potvrdio da bez pomoći hrvatske izdajničke vlasti , Srbi ne bi mogli provoditi svoju velikosrpsku ideologiju.
Prisjetimo se stoga na današnji dan svih patnji žrtava velikosrpske ideologije, dokazanih, brutalnih silovanja, mučenja i ubijanja hrvatske djece iz svjedočenja Vilima Karlovića, dečka iz Folnegovićevog naselja u Zagrebu, koji je preživio kalvariju Veleprometa i Ovčare, te svjedočio ubijanju djeteta.
Kao majku i baku duša me boli citirati samo ulomak iz knjige, a na patnje koje je to jadno dijete prošlo podilazi me mučnina i jeza!
Primjer iz knjige Preživio sam Vukovar i Ovčaru, Vilima Karlovića o dječaku Ediju kojega su silovali, mučili i ubili četnici;
„Krvnici iza vrata nastavljaju svoje veselje i pijanku, zadovoljni svime što su učinili. Glad i žeđ za hrvatskom krvi ne prestaje, na vratima se pojavljuje Dule s nožem u ruci: – Ima koji dobrovoljac? Ha, jel’ ima? Postavlja pitanje kao da je uvjeren da će mu se netko javiti. – ‘Ajde, bre! Nek se ne’ko javi! Nek bude junačina! Dok uživa u svojoj moći i našem strahu, sam odabire nekoga iza mene pokazujući nožem. – Ti, ‘ajde napolje! – govori. – Nemojte! Nemojte! Molim vas! – govori dječak čiji je brat odabran.Stariji brat pokušava krenuti, ali mu se mlađi objesio za nogu i ne pušta ga. Brat ga pokušava maknuti pomiren s time da mora poći, ali dječak plače i moli da ga ne vode. Događa se na trenutak da Dule popušta: – ‘Ajde dobro! Sedi dole! – ali odmah zatim i novi šok. Bez obzira na svu okrutnost i zvjerstva koja sam vidio, ne mogu vjerovati da u tim ljudima nema ni mrvice ljudskosti. – ‘Ajde ti, mali, napolje! – govori dječaku i kroz smijeh nastavlja: – Spasi burazeru dupe! ‘Ajde, bre, napolje!Svi smo u šoku i nevjerici , ali i u velikom strahu, pa šutimo, i tako proživljavamo ovu agoniju. Sada zapomaže stariji brat, plače i govori:– Pa nemojte njega! Molim vas! Ima 14 godina, molim vas, nemojte! Vodite mene, nemojte njega! Nemojte…!– Sedi, bre, dole! Ajde, mali, ajde! Šta se čeka! – nastavlja četnik svoju ceremoniju.
Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo negdje na ledini.To je veliko i nepopravljivo zlo! Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima.Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama!Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom.
Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče. Grlo mi je potpuno stegnuto, oči su mi pune suza koje cure same od sebe, bez kontrole. Prvi put otkad sam u Vukovaru plačem i ne mogu niti želim to spriječiti. Vidio sam puno groznih prizora i smrti, mrtvo dvogodišnje dijete, mrtvih žena, svojih suboraca, mrtvih neprijatelja, svakovrsne patnje otkada sam zarobljen, no ovo sada me potpuno slomilo, probilo granicu moje emocionalne izdržljivosti. Držim glavu među koljenima i plačem za ovim djetetom, a čujem jecaje svih u sobici.
Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće. On je ipak još dijete pa ga osim straha tišti i nelagoda što mora biti gol pred krvnicima. Izvode ga van nakon što su ga natjerali da skine sve sa sebe, i odvode ga na mjesto odakle su stizali svi urlici i rafali. Dižemo glave i svi u suzama ispraćamo to dijete, a brat na glas plače i zapomaže.
Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli. Plače, moli, zapomaže, a to što je on samo dijete krvnicima ne znači ništa. Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje.– Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice! Te riječi i jauci kidaju dušu, nemam više snage za molitvu. Osim iživljavanja koje traje na djetetu, čuju se i pojedinačni pucnji praćeni vriskom, kao da ga pogađaju tako da ne umre jer i dalje zapomaže. Muka jadnog djeteta predugo traje, dulje od svih dosad.
Osjećam mučninu, slomljen sam i bol mi razdire tijelo i dušu. Cijelo moje biće se slama od mučenja toga djeteta. Kakvi to moraju biti ljudi koji su u stanju to činiti, koje ne dira ni djetetov plač i jauk, koji se oglušuju na zapomaganja i preklinjanja!?
Nisu to ljudi, nemaju ništa ljudsko u sebi, ni srce ni dušu!“
„Umjesto da svoj život grade u miru i slozi s Hrvatima i drugim narodima u Hrvatskoj (s kojima dijele životni prostor), oni, nažalost, u većini postaju (i ostaju) zarobljenici i taoci beogradskih mitomanskih planova i fikcija“ –Daran Bašić, pokojni hrvatski branitelj, urednik portala Hrvatsko nebo
Pa kažu suživot,
Pa kažu oprosti,
Pa kažu zaboravi,
Pa kažu život ide dalje…
Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] https://www.azoo.hr/app/uploads/uvezeno/manjine/04.html
[2] https://zvo.hr/objave/u-srpskom-domu-obelezen-praznik-svetih-novomucenika-jasenovackih/
