Zbog agresije Rusije na Ukrajinu mnoge se države sve više naoružavaju, a neke uvode i obvezan vojni rok. Zlu ne trebalo!
U Hrvatskoj još ima otpora u svezi služenja vojnog roka. Taj rok ne bi trebao biti duži od nekoliko mjeseci, ali prije svih oni koji nisu sudjelovali u obrani Republike Hrvatske od velikosrpske agresije ni za to ne žele čuti, jer bi većina od njih, pretpostavljamo, da do nečeg dođe, opet, kao razne šerbedžije, dala „petama vjetra“.
U susjednoj Srbiji već duže vrijeme i te kako rade na ideji oko ponovnog obveznog služenja vojnog roka.
- „U vojsci se stječe obaveznost, muškarci dobijaju na zrelosti, uče šta je rodoljublje, što je posao, šta su obaveze“ – tako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obrazlaže ovu ideju.
Kod nas bi mladi, barem dok traje agresija na Ukrajinu, mogli biti obvezno ili dragovoljno pozivani na kraće tečajeve, odnosno vojne vježbe, da ako, ne daj Bože, zatreba, znaju nositi pušku kako treba, a ne kao olovku!
Dakle, kako bilo da bilo, vojne vježbe nisu sportske igre, pa bez obzira što je od početka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata prošlo više od 30 godina, nikad se ne zna gdje će i kada ponovno zapucati.
Pored toga, neprestano se moramo prisjećati Vukovara i Škabrnje (ne samo 18. studenoga), ali i niz drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske, kako su prošli tijekom obrambenog Domovinskoga rata. Ako nam to nije bila „škola“, onda ne znamo što je.
Kad je okupiran Vukovar, u Srbiji je bilo veliko slavlje. To se ne smije zaboraviti. Onima koji su taj grad sravnali sa zemljom, koji su protjerali i ubili brojne nedužne ljude, tadašnje tzv. Predsjedništvo SFRJ, na svečanosti 7. prosinca 1991. u kasarni „Maršal Tito“ u Beogradu dodijelilo je 260 odlikovanja i priznanja vojnicima i starješinama koji su sudjelovali u „operaciji Vukovar“ i po 75 odličja i medalja za hrabrost. Više vojne činove za dobro obavljen posao u Vukovaru dobilo je 4o vojnika i starješina, a mnogi su uzdignuti i na druge načine.
Svi ti „pomozbog“ junaci opet će u Srbiji biti pozvani na vojne vježbe, umjesto na – robije!?
Nu, ipak vjerujemo da je Srbija i te kako shvatila što znači biti agresor, jer je izgubila gotovo sve ratove od devedesetih na ovamo.
Ništa ne kažemo niti tvrdimo, ali bolje bi bilo da novce s kojima financiraju „vojnu obuku“ i vojne snage dostave, recimo, Hrvatima kao dio ratne odštete.
Međutim, u svemu tome nikada se ne smije zaboraviti ni srpsku domoljubnu pjesmu koja se pjeva čak i u svatovima, a otprilike ide ovako: „Ko to laže, ko to laže, Srbija je mala/Nije mala, nije mala/ uvijek ratovala/ I opet će, i opet će…/.
Trenutno je u Ukrajini zapaljena ratna vatra. I Hrvatska je debelo uključena u taj sukob. A kad negdje plane, postoji i vjerojatnost da se plamen proširi na ovaj ili onaj način.
Stoga, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, i mi moramo i trebamo uvijek biti spremni da branimo i obranimo naše domove!
Vukovar i Škabrnja više se nikada ne smiju ponoviti.
A u Hrvatskoj se nažalost neki političari i politikanti ponašaju kao da nisu nikada čuli za rat, a on je, ako gledamo Ukrajinu, i te kako blizu…
Pored toga, čudi nas da neki „generali nad generalima“ okupljeni oko kontraverznog Hrvatskog generalskog zbora (da se malo našalimo) više i češće razmišljaju o „janjetini“ nego o ovim i ovakvim krupnim temama.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Leave a Comment