By U povodu 30. obljetnice Vojno redarstvenih operacija Bljesak i Oluja, prije svega, državni politički vrh podijelio je i dijeli zaslužnim braniteljima, a poglavito ratnim i inim zapovjednicima prigodna odličja i zahvale.
Međutim, među braniteljima i onima koji su stvorili hrvatsku državu bilo je i relativno mnogo novinara, foto-reportera, snimatelja i drugih, tako da je potpuno istinita informacija kako su i ti ljudi dali veliki obol u pobjedi nad srpskim četnicima i domaćim izdajicama. No, već danas ta se profesija vrlo rijetko, ili uopće ne spominje, prigodom raznih obljetnica i obilježavanja važnijih datuma iz naše suvremene povijesti. Ako bi nekoga pitali zna li nekog novinara iz Domovinskoga rata, većina bi sigurno spomenula Sinišu Glavaševića, a nakon njega dugo, dugo – nikoga. Međutim, na spomen ploči na zgradi Hrvatskog novinarskog doma u Zagrebu „zlatnim slovima“ uklasana su imena poginulih novinara i tv snimatelja. Oni nisu poginuli s puškom u ruci, oni su ubijeni s olovkom ili kamerom samo zato što su svijetu prenosili istinu! Postavlja li itko pitanje što bi se dogodilo s ljudima od pera koji su tijekom rata objavljivali i potpisivali svoje reportaže da smo, nedaj Bože, kojim slučajem rat izgubili? Zar se nitko ne sjeća što se dogodilo s nekoliko stotina novinara koji su u vrijeme II. svjetskog rata objavljivali svoje članke u novinama i tiskovinama Nezavisne Države Hrvatske (NDH)? Brozovi partizani jednostavno su ih likvidirali, a jedan manji dio bio je „pošteđen“ na način da su im doživotno zabranili pisanje! Neki su uspjeli pobjeći u inozemstvo i tamo nastaviti s novinarskim poslom, ali ti i takvi sve do stvaranja hrvatske države, tj. do 1990. nisu se smjeli vratiti u Domovinu. Ni tada nitko nije odgovarao za ubijanje novinara. A koliko je Brozovim komunistima uistinu bilo stalo do novinara najbolji je primjer i čuvenog Franje M. Fuisa poznatijeg kao FRA MA FU-a. On je bio jedan od najboljih reportera na ovim prostorima, čak je početkom pedesetih posmrtno dobio i partizansku Spomenicu, ali iako je poginuo u zrakoplovu 1944., u okolici Plitvičkih jezera, još nitko ne zna ni gdje je njegov grob. Na moju inicijativu, podignuta mu je Spomen – ploča na pročelju kuće u kojoj je živio i radio u Zagrebu, a objavio sam i nekoliko reprint izdanja njegovih knjiga. Manje – više sve je to prošlo vrlo šturo i gotovo nezapaženo, pa čak i od onih kolega novinara koji su godinama „kopirali“ Fuisa, koji im je bio i više od uzora. No, mi ne smijemo dopustiti da vrijeme prekrije naše kolege, hrvatske novinare koji su dali i svoje živote za hrvatsku slobodu. Tu u prvom redu mislimo na Sinišu Glavaševića, Gordana Lederera, Stjepana Penića, Tihomira Tunukovića, Živka Krstičevića, Žarka Kaića, Branimira Polovinu, Đuru Podboja, Pavla Urbana, Nikolu Stojanca, Ivana Maršića, Tomicu Belavića, Željka Ružičića i Zdenka Purgara…. Svi su oni ubijeni od 1991. do 1993. godine. Glavašević je pronađen na Ovčari, a Penića su četnici zaklali i zapalili! Pavo Urban pao je od minobacačke granate nedaleko Orlandova kipa u Dubrovniku dok je snimao razaranje svoga grada. Žarko Kaić je autor potresnih snimaka izbjeglica iz Aljmaša i Dalja s početka Domovinskog rata. Ubijen je u Osijeku snimajući naoko mirni prizor tenkova na cesti…. Njegove zadnje snimke prikazuju tenk, udaljen oko pedesetak metara, iz kojeg je ispaljen rafal koji ga je pokosio. Pri tome je teže ranjen i njegov kolega Dragan Krička. Ratni zločinci tada su izjavili kako su vojnici JNA mislili da snimatelj umjesto kamere drži protutenkovsko oružje te da nije čudno što je na snimatelja pucano. Ta ista JNA nije željela pomoći ni Gordanu Ledereru kad je bio teško ranjen. Krstičevića su također ubili velikosrpski agresori, baš kao i Tunukovića… Svi su oni, kao i drugi, bili nenaoružani i na zadatku istine. Zbog toga su i ubijeni. Gdje su odgovorni za njihovu smrt? A koliko je samo kolega novinara, poput Marija Filipija ranjeno, odnosno koliki su ostali doživotni invalidi?
Stoga, kad se pohvaljuju i nagrađuju hrvatski branitelji, trebaju se i moraju okititi odličjima i ljudi koji su pod cijenom života slali u svijet istinu o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu!
Kod nas je u to vrijeme odlično obavljala svoju ratnu zadaću i Politička uprava u Ministarstvu obrane RH na čijem je čelu bio ugledni i cijenjeni general Ivan Tolj. Mnogi se sjećaju, poglavito pred Bljesak i Oluju, njegova svakodnevna javljanja putem malih ekrana ili u radio emisijama, o čemu bi se trebao snimiti i dokumentarni film..
O ulozi Hrvatske radio televizije (HRT) ne treba trošiti puno riječi, jer je njihova uloga u vrijeme rata bila od neprocijenjene važnosti.
U želji da istina što brže dopre do javnosti, u to su doba izlazili i razni bilteni, dok su 1991. prve novine („Gardist“), u sklopu Hrvatske vojske, objavljene u Koprivnici, a pokrenula ih je i uređivala moja malenkost. Tko se toga sjeća?
Jednom riječju, dobili smo medijski rat protiv agresora, a to je i te kako važno i značajno, tako da mediji, a osobito novinari, fotoreporteri i drugi s prvih borbenih linija ipak su zaslužili da ih se netko sjeti, kad se spominju, kao danas, Bljesak, Oluja i ostale ratne operacije.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
