Hrvatska i danas traži više od 1700 nestalih iz obrambenog Domovinskog rata. Posmrtni ostatci tek dijela žrtava su pronađeni. Kosti vraćene iz Slovenije pokapaju pod hladnim brojevima. Obitelji nevino stradalih Hrvata imaju samo trunke utjehe. Žele samo zapaliti svijeću na grobu svojih najdražih. Ipak, iza traženja kostiju krije se jeziva stvarnost. Bjesomučno se traga za grobnicama od Drugog svjetskog rata do danas. Istovremeno, oko pronalaženja i kažnjavanja krvnika ne događa se ništa. Tisuće Hrvata ubijene su u teroru nakon Prvog svjetskog rata. O njima se šuti. Za njih baš nitko ne pita. Jer nitko ne želi uprijeti prstom u one koji su te pokolje naredili i proveli.
Svaki zločin ima svog zločinca. Svaka masovna grobnica ima svog nalogodavca i izvršitelja. Zločinci i njihovi zapovjednici imaju ime i prezime. Monstruozno je što te ubojice danas tvrdoglavo šute. Glavni organizatori i zapovjednici operacija ubojstva namjerno skrivaju istinu. Odbijaju otkriti svoje podređene egzekutore i kolege ubojice. Nitko ne želi reći imena šefova koji su izdavali zapovijedi za likvidacije. Ti zapovjednici i krvnici nisu svi pomrli. Pogotovo nisu pomrli oni iz Domovinskog rata. Vojni zapovjednici, ideolozi i izravni ubojice potpuno se slobodno šeću među nama. Ti ljudi danas uživaju u slobodi. Dijele s nama isti zrak i iste ulice.
Pravna bilanca ove države je porazna. Javnost neprestano govori o žrtvama Jasenovca i Stare Gradiške. Ali kada je tamo iskopana barem jedna kost nekog ubijenog? Pravosuđe primjenjuje jasne dvostruke kriterije. Sudilo se zapovjednicima ustaških logora. No, nikada se nije sudilo zapovjednicima partizanskih ili komunističkih logora. Niti jedan jedini zapovjednik koji je upravljao komunističkim stratištima nije odgovarao. Niti jedan krvnik iz Titova režima nije sjeo na optuženičku klupu. Za zločine iz Domovinskog rata suđeno je malom broju ljudi. Glavni zapovjednici i agresorski oficiri prošli su gotovo netaknuti. Sudilo im se većinom u odsutnosti. To je samo mrtvo slovo na papiru. Zakon je zakazao pred strukturama koje su organizirale klanje Hrvata.
Odakle dolazi ova sinkronizirana šutnja? Odgovor je jednostavan i užasavajući. Zapovjednici i njihovi poslušni izvršitelji šute jer su zajedno sudjelovali u ubijanju i klanju Hrvata. Jedni su naređivali, drugi su klali. Povezuje ih zajednički krvavi potpis. Nemoguće je da vojni i policijski zapovjednici iz tog doba ništa ne znaju. Nemoguće je da šefovi zloglasnih jedinica ne znaju za masovne grobnice. Ova kolektivna šutnja zapovjednog lanca je produžetak zločina. Ona je ruganje žrtvama. Ona je pljuska svima koji još uvijek čekaju vijesti o svojim nestalima. Dokle god zapovjednici i ubojice mirno žive bez kazne, pravda u ovoj državi ne postoji.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment