Povod ovom tekstu i razmišljanje na temu vezanu za spomenik Domovinskom ratu i Korčulanskim braniteljima je prezentacija koju smo imali prilike pratiti sinoć u Domu kulture u Korčuli. Inicijatori ideje za gradnju spomenika je Udruga veterana Domovinskog rata Korčula. Čim je krenula inicijativa krenule su i ideje koje bi trebale simbolizirati i objediniti u jedinstvenu spomeničku komponentu u objekt koji čini poveznicu Domovinskog rata na spomen svim koji su u njemu sudjelovali, dali svoj doprinos u oslobađanju i stvaranju Republike Hrvatske, na ponos braniteljima kao i sjećanje generacijama koji dolaze. Sjećanja na te slavne dane Hrvatske povijesti, stvaranja kroz rat koji nije bio nimalo bezazlen, niti kratkotrajan.
Antika, koja je kolijevka zapadne civilizacije i iz koje crpimo mudrost i uljuđenost. Podučava nas da će čovjekovu smrtnost nadživjeti rođeno dijete, posađeno stablo i napisana knjiga. Za sve one koji ostaju nakon nas branitelja, želimo posaditi drvo, podignuti spomenik. Spomenik je sama riječ, spomen na događaje koji su se zbili a želimo ih trajno zabilježiti za nas još žive branitelje ali i za buduće generacije.
Povoda je bilo dosta, jer dosanjati san o samostalnoj Republici Hrvatskoj i sudjelovati u tom činu ostvarenja, velika je privilegija koju su odradili najhrabriji sinovi i kćeri, naša mladost i koji su mnogi na tom putu položili svoje mlade živote.
Tražeći lokaciju za mjesto na kojem bi se radio spomenik, od nekoliko lokacija odabrana je lokacija zapadne rive u Korčuli. Kameni grad, koji se ponosi svojom arhitekturom, jedinstvenog oblika i tlocrtnog rasporeda ulica popločanih kamenom, u kojem se ističu brojne građevine, palače, crkve, kuće, Gradski muzej, riznica, katedrala sv. Marka, kule, stepeništa, trgovi i brojni drugi objekti u starogradskoj jezgri grada. Sve navedeno učinjeno je od kamena u kojem su vrijedni korčulanski klesari iskazivali svoje umijeće obrade kamena kroz portale, zvonike, rozete, bifore, stepeništa, balkone ili bilo koje elemente u graditeljskom smislu potencirajući i njegujući tradiciju kamena. Brojna imena poznatih majstora kamena, svjedoče da su korčulanski majstori klesari bili visoko cijenjeni u gradu Korčuli ali i znatno šire. Na što smo osobito ponosni jer kamen je naš otok, od kamena je ono što traje i ostaje.
Izrada spomenika na navedenoj lokaciji slijedom navedenog bila bi logična da i spomenik Domovinskom ratu i Korčulanskim braniteljima bude upravo na ponos, na tradiciju predaka koji su sačuvali grad Korčulu u svoj njegovoj ljepoti zahvaljujući dugovječnosti kamena.
Međutim posjet prezentaciji koju su organizirali s izložbom pristiglih radova grad Korčula i Ocjenjivački sud kojeg su činili : Miloš Pecotić, dip.ing.arh. – predsjednik Ocjenjivačkog suda
Nika Silić Maroević , gradonačelnica Korčule, dip.ing.agron.
Daniela Farčić, dip.ing.arh.
Na prezentaciji smo mogli vidjeti sve radove koji su pristigli na raspisani natječaj za spomenik Domovinskom ratu i Korčulanskim braniteljima. Pristiglo je ukupno 16 radova, raznih autora koji su zadovoljili zatražene uvijete za natječaja.
Ocjenjivački sud je odabrao tri najuspješnija rada i predstavio prvonagrađenog. Ovo bi bila kratka sličica događanja koja su mogla i trebala utjecati na ocjenjivački sud da se vode logikom kamenog grada i radove potraže u kamenu. Međutim izabrani rad je od betona. I tu počinje razlog brojnih nezadovoljstva kako po pitanju materijala od kojeg je spomenik predviđen da se radi, kao i oblik i njegova simbolika, ako je uopće ima. Konzervatori bi kako već svojim strogim pravilima čuvaju kulturnu baštinu grada trebali odbaciti rad u betonu, jer ne naprave li to, taj spomenik postaje kulturno dobro od betona u kamenom gradu. Nije li to nevjerojatno i suludo ako već nije apsurdno. Brojni branitelji izrazili su svoje nezadovoljstvo, i ovaj tekst je zbir razmišljanja, negodovanja, nezadovoljstva odabirom spomenikom i pojašnjenjem predsjednika Ocjenjivačkog suda. Izabrani spomenik predstavlja 5 ploha u vrlo niskoj horizontalnoj kompoziciji, čiji su krakovi blago zakrivljeni i čine konkavnu površinu, koju grupa autora preporučuje da bude mjesto okupljanja, ležanja, sjedenja, igre. Grad Korčula je na svojim stranicama objavio rezultate natječaja i odabir Ocjenjivačkog suda, a građani su pisali svoje komentare. Jedan je komentar na objavu nagrađenog rada napisao da je odličan za skejtbord, drugi da su prizemljeni tepisi, treći u tim plohama vidi posteljinu koju je vjetar pomeo sa sušila, bilo je još neprimjerenijih koje preskačemo, i da dalje ne nabrajamo. Neki prostor ispod vide kao skupljanje lišća, otpada ili mjesta za skrivanje mačaka lutalica. Ima i pitanja, gdje je tu spomenik? Ovo su samo neki od komentara na objavu nagrađenog rada.
Želja mlade skupine autora nije razumjela potrebu branitelja, mi im ne zamjeramo, a čini nam se ni Ocjenjivački sud. Mladi autori u ovom radu ništa inovativno nisu ponudili, jer ovakvih ploha manje ili više zgužvanih ili „opeglanih“ viđamo po parkovima i uklopili su se upravo kako navode autori. Za sjedenje, moguće ležanje ili igru.
Međutim naše čuđenje odnosi se na Ocjenjivački sud koji nije razumio ili nije želio razumjeti što zaista spomenik Domovinskom ratu i Korčulanskim braniteljima treba predstavljati, simbolizirati i čime će se ponositi za umjetničko djelo u prostoru koje ostavljaju generacijama. Domovinski rat nije bio izlet, ladanje ili logorovanje u prirodi gdje se izležava i odmara. Bio je to krvavi, teški i okrutni rat u kojem su tisuće poginuli, stradali, ostali invalidi i nose ožiljke za cijeli život. Svjedoci smo suicida kojeg branitelji počine konstantno nad sobom zbog trauma i stanja kojeg su proživjeli i kojeg se teško mogu osloboditi. Trebaju li nam nove traume? Ovaj odabrani spomenik, vrijeđa nas branitelje iz više razloga.
Navesti ćemo nekoliko njih.
Nema obilježja državnosti, niti po bilo kojim elementima netko može zaključiti što je to u stvarnosti. Što je „ pjesnik htio reći“. Naknadne intervencije mislimo da nisu u redu jer time stavljamo u neravnopravan položaj druge sudionike natječaja koji nemaju prilike dorađivati, popravljati i pojašnjavati svoj rad. Prizemljene plohe, koje da bi ih vidio trebaš avionski snimak, ili pogled iz balona, treba vodiča koji bi objašnjavao poruku i značenje spomenika. Za branitelje, spomenik je OLTAR Domovine kojeg imaju brojni gradovi i pred kojim se dolazi skrušeno, s pijetetom, sa zapisanom memorijom u glavama sudionika, jer svatko od nas branitelja u svojoj memoriji ima pohranjeno stradanja suboraca, patnju, razaranje, umiranje, strah od pogibije, za sebe, svoje najbliže. Pred taj spomenik = oltar, dolazi se uzdignute glave, ponosno i s punim poštovanjem a ne pognute glave još da pretvorimo zorno „ glavu dolje ruke na leđa“, kao stotine zatvorenika u srbijanskim logorima i zatvorima. Ovaj nas spomenik vrijeđa a ne izaziva ponos. Jedan se branitelj izrazio ovako.“ Ni pred kim ne spuštam glavu još najmanje pred ovim izabranim spomenikom, jedino spustim glavu kada vezujem cipele“. Ova misao zapravo puno govori kako branitelji gledaju na spomenik koji bi trebao biti spomenik njih samih.
Nadalje trebao je simbolizirati prvu pobjedu na moru i razbijanje pomorske blokade otoka i Dalmacije od jugo mornarice, kada su Korčulanski topnici 16. studenoga 1991. svojim topovskim bitnicama izvršili snažan otpor jugo mornarici, koja se stavila u službu agresorske vojske, pri tome im nanijeli gubitke , potapanja brodova i protjerivanja na Vis iz kojeg su nedugo zauvijek napustili Hrvatsku i naše more sakrivši se trajno u Bokokotorski zaljev u Crnoj Gori.
Navedeni datumi kao i četverogodišnje ratne aktivnosti, postrojbi Korčulanskih branitelja koji su časno sudjelovali na Južnom bojištu braneći i obranivši prostor koji im je bio povjeren kroz ratne zadaće.
Branitelji žele trajno i bez ustručavanja svoj spomenik graditi od kamena, isto tako kako su rađeni spomenici Prvom svjetskom ratu a osobito Drugom svjetskom ratu koji su istakli svoja obilježja. I Korčulanski branitelji žele bez uvijanja i skrivanja, ustručavanja istaknuti grb RH, znakovlje državnosti pod kojom su se borili i stvarali je.
Zaprepašćujuća je teza predsjednika ocjenjivačkog suda Miloša Pecotića koji je također mogao po godinama biti branitelj , međutim nije, izjavio je na prezentaciji, nimalo se ne ustručavajući, da nije bilo NOR-a, Korčula ne bi bila Korčula nego Kurcola, aludirajući da bi još bila pod Italijom. Ovo sve govori o bilu nacionalnog naboja predsjednika Ocjenjivačkog suda, koji nam je podmetnuo rad, kojeg globalisti bez lica, kulture, tradicije ili ponosa plasiraju. Perfidno i podlo, koriste mlade arhitekte koji doista ne mogu osjetiti domoljubni naboj kao mi branitelji te se kriju iza tobože kako su rekli “ ne trebamo robovati tradiciji, znakovlju, grbovima, okrenimo se modernim vremenima ipak je ovo 21 stoljeće“. Tipična izjava bešćutnosti za tradiciju na koju se pozivamo bilo u monumentalnosti spomenika bilo u materijalu i obilježjima.
Da sa kratkim osvrtom komentiramo radove koji su se natjecali.
Bilo je tu svega i svačega, Maštovitih do manje maštovitih. Iz fotografija koje prilažemo uz tekst prosudite sami. Mišljenja smo da sve prethodno navedeno ne može branitelje predstavljati, simulacija bazena uzduž rive, asocijacija na stećke ili Stonehenge, niti hrpa uspravnih desetak metara visokih jarbola od cijevi , ni metalna duga od inoxa, niti siluete šetača od metala, u koje bi se više zaplitali prolaznici nego doživljavali kao mjesto posebnog pijeteta i poštovanja. Bilo je i drugih rješenja koja su snažnije i upečatljivije isticali kako u navedem tekstu piše ono što spomenik predstavlja.
Spomenik kao likovno rješenje Hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata u Korčuli, izražen je kroz snažnu simboliku kockastih blokova, kubusa koji asociraju na elemente grba Republike Hrvatske, a svojom masom i konstrukcijom karakteriziraju čvrstoću, monumentalnost ali i povezanost i jedinstvo kompozicije, čvrstoću i zajedništvo, koje su Hrvatski branitelji pokazali u Domovinskom ratu. Ovaj spomenik trajno simbolizira borbu oslobodioca i agresora, likovnim jezikom i simbolikom otpor zlu i pobjedu dobra i domoljublja. Skulptura simbolički djeluje čvrsto kao trajni lanac zajedništva i pobjede u Domovinskom ratu.
Ocjenjivački sud takav spomenik nije niti uzeo u uži izbor pojasnivši da je visok za taj prostor, iako pažljivijim pregledom ne prelazi 2,5 m, za razliku drugonagrađenog koji ima cijevi, jarbole od desetak metara. I prekriva veliki dio arhitekture povijesnog zdanja grada. Kao i siluete šetača koji prelaze visinu od 2,5 m. Zapravo se nameće pitanje, kako to da su prihvaćeni razni novi materijali, beton, inox, cijevi – metal, voda, bazen….i bez istaknutih natpisa što spomenik predstavlja a jedini jedan je zadovoljio rekli bi sve kriterije, kamen, monumentalnost, ima u opisu navedeni tekst koji nedvojbeno jasno ističe grb RH i opisom izražava navedenu simboliku.
Upravo na ta pitanje na prezentaciji su izostavljena, jer iz pojašnjenja predsjednika daje se zaključiti da isticanje Hrvatskih simbola nije in i treba iz zaobilaziti. Što se mi branitelji nikako ne slažemo.
Ovaj izabrani spomenik kojeg je Ocjenjivački sud odabrao, kao i druga dva, kao druga i treća nagrada vidljivo je razočarao brojne branitelje koji ili nisu došli na prezentaciju, ili su svojom šutnjom pokazali neslaganje.Ali su u međusobnim kontaktima rekli svoje mišljenje na kojem temeljimo ovaj tekst. Bilo je i onih koji su jasno i glasno izrekli svoj stav i nezadovoljstvo te traže da se natječaj poništi, razmisli o novoj lokaciji a uvijete natječaja jasno naglasi i materijal koji priliči kamenom gradu.
Marko Mujan, predsjednik UBD
Leave a Comment