By Kako godine idu, za neke je najbolje da se okrenemo budućnosti.
To bi možebitno bilo i u redu da smo se „oprostili“ od prošlosti.
Stoga, uvijek i u svakoj prigodi moramo i trebamo podsjećati na ono što se događalo – da se ne ponovi (zaboravi)!
A iznimno je važno da se među ostalim prisjetimo i da se nakon smrti Josipa Broza Tita i dalje osuđivalo one koji su digli glas protiv “Vrhovnog komandanta”. Sjećaju li se toga razni pupovci, nobile, goldsteini, puhovski, klasići, mesići i kako se sve već ne zovu? Danas je “najnormalnije” da ljudi ala nobilo i slični, ili pak oni koji svakog tjedna pišu u Pupovčevim “Novostima”, (ali i ne samo u njima), pljuju po Hrvatskoj, hrvatskim braniteljima, stradalnicima Domovinskog rata, ali i prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi, pobjedniku Domovinskog rata i utemeljitelju hrvatske države Franji Tuđmanu. To ti i takvi nazivaju – demokracijom. Međutim, podsjetit ćemo kako su pojedini časni i istinski Hrvati stradavali i nakon što su Broza pokopali.. Zbilo se to u koprivničkoj Podravki, a priča ide ovako: glavni tehnolog te tvrtke pok. Marijan Vrček je u trenucima slavlja u jednom od pogona navodno pljunuo u pravcu biste bivšeg doživotnog predsjednika Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita. Taj čin primijetili su uvijek budni tvornički portiri, kojima je nakon te gnjusne radnje okrivljeni još izjavio: “Jebo mu bog mater, htio sam mu pljunuti u oko. Bolje da su tu objesili golu pičku, a ne tog starog!”
Okružno javno tužilaštvo iz Bjelovara po službenoj dužnosti temeljem čl. 45, st.2, toč.3. Zakona o krivičnom postupku, podiglo je optužnicu jer je Vrček tim djelom “izložio poruzi najviši organ SFRJ i Vrhovnog komandanta” , koji je, u to vrijeme, već dvije godine bio mrtav, (sic!), pa je time učinio krivično djelo protiv ugleda Jugoslavije. Svjedok, inače portir, S.S. je tvrdio kako je ” na zidu s desne strane biste vidio pljuvačku koja se nalazila na visini otprilike 165 cm, a udaljena od glave oko 50 cm.” Zamjenica općinskog javnog tužioca je u svojoj optužnici “dokazala” kako je neosporno da je okrivljenik pljunuo u pravcu Druga Tita (čak je i drug napisala velikim slovom), nakon čega je (po njenoj istrazi) okrivljenik govorio riječi koje mu se inkriminiraju. Time je okrivljenik učinio jednu grubu, neukusnu i vulgarnu gestu, vrijeđajući Predsjednika Republike i vrhovnog komandanata (koji je, kako smo već naglasili, već dvije godine bio mrtav, op p.), zbog čega se u njegovu djelovanju stječu bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 157. KZ SFRJ.
Okrivljeni Vrček se branio da je te večeri bio pod utjecajem alkohola te da je najvjerojatnije netko nagovorio portire da svjedoče protiv njega. Još je tvrdio kako je baš on uhvatio te portire kako otuđuju ukrasne stolnjake, a njihovog kontrolora, inače tada poznatog naivnog umjetnik, kako pod okriljem noći trpa u svoj automobil hranu za zečeve i stoku.
Čudno je bilo i to da je tako teška optužnica podignuta gotovo godinu dana poslije ekscesa. Nakon više od dvije godine navlačenja po sudovima, stigla je i prva presuda. Marijan Vrček osuđuje se na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine.
Sud je povjerovao dvojici svjedoka mada je jedan rekao kako je okrivljeni gledajući sliku druga Tita izjavio: “Bolje da su tu objesili golu pičku, a ne tog starog”, a drugi je tvrdio da su okrivljenikove riječi bile: “Bolje da sam na zidu kancelarije objesio sliku neke mlade pičke, a ne sliku Predsjednika”.
Sudac je držao da i jedna i druga izjava imaju isti smisao. A kad je bilo riječ o pljuvački S.S. je bio siguran kao je vidio pljuvačku kraj Titove glave, a drugi je dopustio mogućnost da je to bila neka svijetla čokoladna krema.
Dvije godine kasnije drugostupanjski sud oslobodio je “pljuvača” jer izjave svjedoka nisu bile sukladne i međusobno su se razlikovale.
Vrhovni sud Hrvatske je, šest godina nakon tog događa i osam godina nakon Titove smrti, donio zaključnu presudu: “Potvrđuje se u ime naroda prvostupanjska kazna!”.
A što se u međuvremenu dogodilo s portirima koji su ga prijavili? Dobili su značajnija radna mjesta, veće plaće, dok je okrivljeni cijelo vrijeme bio šikaniran, a čak su ga jednom i pretukli u krugu tvornice što je vrijeđao “Vrhovnog komandanta”, koji je već odavno bio mrtav.
Tada se, a to razni nobile najbolje znaju, moglo završiti i na robiji i ostati bez posla, samo ako si vrijeđao i mrtvog “Vrhovnog komandanta”. A Tito je bio “Vrhovni komandant” zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja je učinila veliki broj zločina, odnosno pokolja, poglavito nakon II. svjetskog rata, dok u hrvatskom osloboditeljskom Domovinskom ratu da i ne govorimo.
I sad taj i takvi nobile, koji su bili dio sistema Udbe, svako malo, zajedno sa svojim sa svojim kompanjonima javljaju za riječ.
Sramnije da sramnije ne može biti.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
