Navršava se trideset i pet godina od početka krvave velikosrpske agresije, a u javnom prostoru vlada zlokobni muk o pitanju koje bi trebalo proganjati svakog mislećeg čovjeka: što bi bilo da smo izgubili? Obljetnice se odrađuju protokolarno, a nitko se ne usudi glasno napisati surovu istinu o tome kakva bi sudbina zadesila one koji su stvarali hrvatsku državu, a kako bi danas izgledao život onih koji izborene plodove te države bez srama uživaju.
Da je obrambeni rat završio porazom, sudbina hrvatskih branitelja, političkih lidera i intelektualaca koji su stali na branik domovine ne bi bila samo politički poraz, bila bi to potpuna fizička i nacionalna likvidacija. Umjesto mirovina, priznanja i slobodne domovine, tisuće onih koji su sudjelovali u stvaranju države završile bi pred prijekim sudovima, u logorima ili na stratištima sličnim onima na Ovčari. Povijest bi prepisali pobjednici, a hrvatski stvaraoci u njoj bi ostali zapisani isključivo kao “poraženi pobunjenici”.
Hrvatska bi danas, u tom crnom scenariju, bila svedena na komadanu, obezglavljenu pokrajinu pod čizmom Beograda, bez vlastitog identiteta i suvereniteta.
A gdje bi u toj i takvoj “poraženoj” stvarnosti bili današnji političari?
Velika većina današnjih glasnih aktera, koji se kunu u domoljublje s saborskih govornica, u tom scenariju uopće ne bi postojala na političkoj sceni. Ili bi, vođeni čistim oportunizmom, služili nekom novom režimu kao što danas služe svojim foteljama. Najveći apsurd današnjice leži u činjenici da oni koji su u procesu stvaranja države aktivno ili pasivno bili na strani poražene politike, poput raznih pupovaca i sličnih profesionalnih etnobiznismena, danas u slobodnoj Hrvatskoj žive odlično. Oni ne samo da žive u izobilju, već iz pozicije moći kroje političku svakodnevicu države koju u dubini duše nikada nisu željeli.
Stvaraoci države prečesto su gurnuti na marginu, a njihova žrtva relativizirana pod krinkom “modernog suživota”. Istovremeno, poražene politike su kroz institucije i proračunski novac doživjele svoj potpuni trijumf.
S jedne strane, stalno nam se ponavlja kako danas živimo bolje i kako nam je Europska unija donijela prosperitet. To je s jedne strane i točno, ako gledamo kroz papire, fondove i velike projekte. S druge strane, stvarnost na terenu je potpuno drugačija. Kunu smo preko noći pretvorili u eure, a stvarni životni standard najvjernije oslikava obična šalica kave u lokalnom kafiću. Ono što je nekada koštalo jednu njemačku marku, danas stoji euro i više, zapravo najmanje dva eura. Taj svakodnevni ritual pretvorio se u luksuz, a podaci s papira ne mogu sakriti činjenicu da građani taj navodni napredak preskupo plaćaju iz vlastitog džepa.
Europski moćnici nam tepaju kako sada možemo slobodno putovati diljem Europske unije. Gorka je istina da tek jedan, povlašteni dio ljudi putuje nekoliko puta godišnje, od nogometnih i inih utakmica do luksuznih ljetovanja i zimovanja. Istovremeno, ogroman dio naroda i dalje je prikovan za svoje domove. Poglavito se to odnosi na naše umirovljenike, koji s nestrpljenjem i zebnjom čekaju da im u prosincu isplate onih jadnih 7 eura po godini staža. Ta proračunska crkavica uvreda je za ljudsko dostojanstvo. Ti isti umirovljenici, baš kao i hrvatski branitelji, iskreno su vjerovali da će s vlastitom, hrvatskom državom ipak biti puno bolje i dostojanstvenije za njih.
Kao vrhunac tog tridesetpetogodišnjeg moralnog i društvenog poniranja, ovih dana svjedočimo jezivoj istini koja se tek sada razotkriva Jedni su se borili, a drugi krpali kraj s krajem, u situaciji kada su nas povlašteni pojedinci od samog početka stvaranja države doslovno zatrpavali opasnim otpadom. Godinama su bezdušno i sustavno trovali našu zemlju, našu vodu i naš narod, zarađujući milijune na ilegalnom smeću. Nitko od običnih građana to nije vidio ni čuo, a pojedinci su se basnoslovno obogatili na ekocidu. Najveća sramota leži u tome što se novac za hitno micanje tog otrova sada odjednom našao, a uhićeno je tek nekoliko žrtvenih jaraca koji su taj zločin fizički odrađivali. Politički moćnici i inspekcije koji su desetljećima svjesno žmirili na oba oka i dopuštali ovo tiho trovanje vlastitih ljudi – i dalje sjede nedodirljivi u svojim foteljama.
Vrijeme je da se prekine šutnja. Danas, nakon 35 godina, moramo se zapitati: jesmo li pobijedili u ratu da bismo u miru dopustili da smjerom zemlje ravnaju, na njoj parazitiraju i doslovno je truju oni koji prstom nisu makli za njezino stvaranje – svaka čast iznimkama? Nitko se u ovoj državi ne usudi napraviti jednu jedinu iskrenu anketu među onima koji su prokrvarili za ovu zemlju, anketu s jednim jednostavnim, a razarajućim pitanjem za savjest vladajućih: Hrvatski branitelji, jeste li se za ovakvu državu borili?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment