Hrvatsko društvo godinama živi u stanju zakonske nedorečenosti i selektivne pravde, gdje se granica između slobode izražavanja i povratka u mračnu prošlost stalno pomiče, stvarajući pravni nered u kojemu građani teško mogu razlučiti što je zakonito, a što podložno kaznama. Tipičan primjer te pometnje jest pjesma “Bojna Čavoglave” Marka Perkovića Thompsona, koja zakonski nije izričito zabranjena, a Visoki prekršajni sud čak je donio odluku da njezino izvođenje u izvornom obliku s popratnim uzvikom na početku ne predstavlja prekršaj. Unatoč tomu sudskom uzoru, policija i dalje u određenim okolnostima podnosi prijave, dok Ustavni sud RH u svojim odlukama uporno naglašava da je pozdrav “Za dom spremni” ustaški znak suprotan temeljnim načelima Ustavom utvrđenog poretka. Sličan pravni procjep i posvemašnji besmisao prate i obilježja Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), s obzirom na to da je grb HOS-a, koji sadrži taj isti sporni pozdrav korišten i u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, službeno odobren i upisan u pravilnike udruga od strane državnih tijela. Vladino Vijeće za suočavanje s prošlošću zaključilo je da se ova obilježja mogu koristiti iznimno i ograničeno, isključivo na komemoracijama za poginule pripadnike te postrojbe, no svako nošenje tih majica i zastava izvan tog uskog okvira na javnim mjestima redovito završava prekršajnim kaznama za remećenje javnog reda i mira.
MORAJU OPRAVDAVATI OBILJEŽJA
Upravo u tome leži najveća društvena i moralna nepravda, jer dok su stvarni dezerteri devedesetih postajali ugledni bogataši i preuzimali gospodarsku moć kroz sumnjivu privatizaciju i političko pogodovanje, istinski branitelji danas moraju pravno opravdavati obilježja pod kojima su krvarili na bojišnici. Još je poraznija činjenica da država troši golemu energiju i proračunska sredstva na ulične prekršajne prijave zbog majica i zastava, dok istodobno nitko ne provodi istrage niti traži krivce za jezivu tragediju u kojoj si je od završetka rata do danas život oduzelo oko četiri tisuće hrvatskih branitelja. Ti ljudi sigurno nisu digli ruku na sebe jer im je nakon rata bilo lijepo, već zato što ih je sustav gurnuo na sam rub. Umjesto stvarne duševne i društvene podrške te ponovnog uključivanja u zajednicu, država ih je prerano umirovila i prepustila osjećaju bezvrijednosti, dok ih je vladajuća vrhuška, uz potporu dijela javnih glasila, godinama ocrnjivala pričama o “povlasticama”, stvarajući ozračje u kojemu je duhovni krah postao neizbježan. Za propast tvornica, pljačku države i poslijeratno tjeranje u smrt onih koji su je stvorili – nitko nikada nije kazneno odgovarao.
S druge strane, isticanje povijesnoga hrvatskog grba s prvim bijelim poljem samo po sebi zakonski nije zabranjeno. Glavni dokaz tomu besmislu stoji u samom središtu političke moći – na krovu crkve svetog Marka na Gornjem gradu, gdje taj isti grb nesmetano prkosi vremenu još od 1882. Saborskim zastupnicima i članovima Vlade, koji svakodnevno prolaze pokraj njega, taj grb ne smeta jer je riječ o zaštićenom spomeniku kulture i službenom obilježju Trojedne Kraljevine iz devetnaestog stoljeća, nastalom punih šezdeset godina prije NDH. Ipak, ono što je dopušteno na krovu crkve, običnom se građaninu na ulici redovito pretvara u noćnu moru; njegovo korištenje u javnosti danas nosi golemu društvenu ljagu i policija ga tretira kao prekršaj ako se koristi u spoju s drugim znakovima koji podsjećaju na ustaški pokret. Ovoj povijesnoj nepravdi na kraj je donekle pokušala stati Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) svojom Deklaracijom o hrvatskome povijesnom grbu, u kojoj je znanstveno utvrdila da su se početno bijelo i crveno polje kroz stoljeća ravnopravno izmjenjivali te da se grboslovna baština ne smije politički iskorištavati niti vezati isključivo uz jedno svevlasno razdoblje. No, dok je HAZU znanstveno obranio grb, sama ustanova kukavički šuti i drži se po strani kada su u pitanju dnevnopolitičke zabrane majica, zastava i pozdrava iz Domovinskog rata, prepuštajući ulicu i građane na milost i nemilost proturječnim sudskim tumačenjima.
ZAŠTO HAZU ŠUTI
Štoviše, ta ista Akademija uporno odbija jasno reći koja partizansko-komunistička obilježja treba također trajno maknuti iz javnog prostora. Dok se desni znakovi rigorozno progone, u Kumrovcu se potpuno zakonito paradira s crvenom petokrakom, jugoslavenskim zastavama i Titovim likom, jer su ta obilježja zaštićena presudama Europskog suda za ljudska prava i ustavnim određenjem antifašizma, što u narodu opravdano budi osjećaj dvostrukih mjerila i selektivne pravde. HAZU se skriva iza sudjelovanja u nekakvim vijećima, prepuštajući izvršnoj vlasti donošenje zakona, umjesto da kao krovni autoritet glasno zatraži uklanjanje petokraka, srpova i čekića pod kojima su činjeni poratni zločini i pod kojima je 1991. razarana Hrvatska. Ova nesigurna pravila i institucionalna šutnja stvorile su ozračje u kojemu se svako glasnije izražavanje nacionalnog ponosa i pjevanje domoljubnih pjesama odmah proglašava ekstremizmom, što dovodi do samocenzure među građanima pod pritiskom medija i lijevo usmjerenih krugova. Ta politička korektnost pretvorila je domoljubne pjesme, koje su spajale ljude tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, u navodna izazivanja, namećući opasnu stvar da je javno iskazivanje ljubavi prema vlastitoj zemlji nepoželjno i sramotno.
Konačno, vrhunac svjetonazorskih podjela i proturječnosti očituje se na pitanju sabirnog logora Jasenovac, gdje se sustavna i cjelovita iskopinska istraživanja službeno ne provode pod izgovorom poštovanja prema žrtvama, dok je istodobno u javnom i političkom prostoru dopušteno potpuno slobodno nadmetanje brojkama. Tako, primjera radi, službeni popis Spomen-područja bilježi oko 83.000 žrtava, dok s druge strane, posebice iz Beograda, i dalje se nesmetano plasiraju povijesno opovrgnute priče o sedam stotina tisuća do milijun i više stradalih, dok oni s desnice, sa pravom, taj broj nastoje pod svaku cijenu umanjiti. Namjerno odsustvo konačnih znanstvenih i fizičkih dokaza na terenu tako svjesno održava Jasenovac kao pogodno oruđe za politička razračunavanja i spletkarenja, ostavljajući hrvatsko društvo zarobljeno u trajnom ideološkom ratu. Slično se događalo i događa s prvih ustaškim logorom Danica u Koprivnici. Tamo su godinama lokalni i ini tzv. povjesničari tvrdili da je u ovom logoru ubijeno i do 30 tisuća ljudi, da bi na kraju ispalo da ih je ubijeno svega tri, ali ni za to ne postoje pravovaljani dokazi. Također su od tog logora napravili „cirkus“ jer su tamo smjestili i veliku skulpturu partizana s puškom, pa se „jedan dana“ klanjaju ubijenim partizanima, a drugi ubijenim od ustaške ruke! A da komedija bude veća, na mjesto gdje je bio logor danas je parkiralište za velike Podravkine kamione!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment