By Pitanje svih pitanja glasi. Što bi se dogodilo sa Hrvatima i Hrvatskom da smo izgubili obrambeni Domovinski rat, koji smo od 1990.-1996. vodili pod zapovjedništvom vojskovođe i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a protiv treće ili četvrte zločinačke armije (JNA) u Europi? Nu, nismo samo protiv njih ratovali, ratovali smo i protiv Srbije, Crne Gore i domaćih izdajica. Oni su bili agresori na Republiku Hrvatsku. Rat se kao što je poznato isključivo vodio na teritoriji Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine (BiH). Srbi su ratovali i na Kosovu, ali i u Sloveniji. Željeli su poput „Napoleona“, na čelu sa ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem, okupirati sve krajeve u kojima su živjeli Hrvati, pod motom- Gdje je jedan Srbin, tu je – Srbija!
Što bi se dogodilo s Hrvatskom i Hrvatima da na vrijeme nismo poslušali zov dr. Franje Tuđmana, da smo jednostavno dozvolili, bez ispaljenog metka, da u to vrijeme srbijanska okupatorska (fašistička) čizma ušeta u Zagreb, Rijeku, Split, Karlovac, Zadar, Šibenik pa sve do Dubrovnika?
Ili, što bi se dogodilo, da je tada vojno mnogo jača Srbija na kraju pobijedila?
Većina država u svijetu, budite sigurni, stala bi, kao po „pravilu“, na stranu pobjednika, tim prije što na početku nisu željeli zaustaviti krvoproliće na ovim prostorima, već su čekali (svaka čast iznimkama) tko će odnijeti pobjedu!
To su čekali i sljedbenici Ivice Račana. U želji da Hrvatsku bace na koljena prvo su podijelili naoružanje tzv. teritorijalne obrane domaćim i inim Srbima, a svoj stav prema Hrvatskoj pokazali su (većim dijelom) i izlaskom iz Hrvatskog sabora kad se glasovalo protiv srbijanskog agresora. Oni su bili za to da „Hrvatska tiho padne“. To je i jedan od razloga da je relativno malo SDP-ovaca puškom branilo hrvatsku grudu.
A da smo izgubili rat, poglavito nakon krvave okupacije Vukovara i Bosanske Posavine (BiH), nakon čega su već i domaći Srbi javno, da javno, počeli otvarati „šampanjce“, agresor sigurno ne bi bio tako „milostiv“ kao Tuđman i najvjerojatnije za sve one koji su sudjelovali u obrani Hrvatske (kao i njihove bliže i daljnje članove obitelji) krenula bi „odmazda“, baš kao i 1945.! Ponovili bi se križni putovi, otvorio bi se Goli otok, zatvori bi bili pretrpani. Koliko bi Hrvata bilo zauvijek istjerano iz svojih domova (u Bosanskoj Posavini je protjerano oko 200 tisuća Hrvata, a do danas ih se vratilo jedva pet ili deset posto!). Međutim, mnogi bi hrvatski branitelji, a osobito dragovoljci završili, bez suda i suđenja, na vješalama, ili u jamama, poput Jazovke. Sjetimo se samo što se dogodilo Hrvatima nakon 1971., kad je zločinac Josip Broz Tito izjavio: „Prije će Sava krenuti uzvodno nego Hrvati dobiti državu!“ Koliko je tada, samo što su se pobunili (dakle, nisu ratovali!) naših ljudi ubijeno, pozatvarano, mučeno…Sve do početka devedesetih, svi „iz 71.“, zajedno sa svojim obiteljima živjeli su kao građani drugog reda! Svjedoka o tome i danas ima na tisuće.
Čudno je i neobično da ni 30 godina od početka srbijanske agresije „nitko“ ne govori i ne piše o ovoj temi. Kao da je „normalno“ da smo, goloruki, pobijedili treću ili četvrtu vojsku u Europi, pa što se više o tome i treba pričati.
Nu, ne da se ne priča o tome, ne priča se ni o liku i djelu srbijanskih ratnih zločinaca, poglavito prigodom obilježavanja obljetnica iz Domovinskog rata. Ni tada se gotovo i ne spominje protiv koga smo se borili, a o ratnoj odšteti se šuti, kao o zabranjenoj temi.
Da, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, što bi se dogodilo sa Hrvatima i Hrvatskom da smo kojim slučajem izgubili hrvatski obrambeni Domovinski rat?
U Bleiburgu su se Hrvati predali Englezima, pa što su doživjeli? U Vukovaru su se Hrvati predali Srbima, pa što su doživjeli?
A, što bi se dogodilo sa Hrvatima da su na vlast došli Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
