Nakon što je održan veliki domoljubni koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, ekstremni ljevičari ne prestaju s klevetama, uvredama, falsificiranjem, marginaliziranjem i provokacijama svega što hrvatski diše. Poglavito je jadno i žalosno što većinu mladih „trpaju“ među „fašiste“, samo i za to što se u jednoj Thompsonovoj pjesmi iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata spominje – „Za dom spremni“. Badava njima tumačiti da je ovaj poklič korišten u Domovinskom ratu, oni okreću stvari, samo da ih nitko ne pita: Koliko je pobijeno Hrvata nakon Drugog svjetskog rata s pokličem „Smrt fašizmu-sloboda narodu“. Oni traže zabranu i nekih simbola iz Domovinskih rata, ali ne i onih iz vremena komunizma, osobito krvave zvijezde petokrake koju su nosili pripadnici zločinačke JNA u Vukovaru i Škabrnji. Često vide“ ustaše“, ali ne i „četnike“. Na obljetnicama iz Domovinskog rata njih nema, ali zato s raznim pupovcima i sličnima često obilaze šume i veličaju Tita i Jugoslaviju.
Kad su primjerice ekstremno lijevi viđeni u Maceljskoj šumi, gdje su partizani i komunisti nakon Drugog svjetskog rata poubijali na tisuće nevinih ljudi-Hrvata?
U ovoj šumi, samo da podsjetimo, u noći između 4. i 5. lipnja 1945., dovezeni su i ubijeni bez suda i dokazane krivnje i svećenici i bogoslovi – njih 21!
Dakako, i ne samo oni, o čemu svjedoče i članovi Udruge Macelj 1945.,, a poglavito hrvatski domoljub Damir Borovčak, koji ne da da se ova i ovakva partizanska zvjerstva zaborave.
A te krvave noći partizani su s pozdravom „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ na najgori mogući način usmrtili pretežno mlade ljude-svećenike, jer su se molili i vjerovali u Boga!
Bili su to: Marijan Ivandić (43), Jozo Perčinlić (36), Miroslav Radoš (35) , Nikola Duvančić (22), Dragutin Turalija (22), fra Ante Katavić (43), fra Karlo Grabovički (33), fra Ivan Ivanović (29), fra Paškal Vidović (29), fra Vitomir Mišić (24), fra Domagoj Ćubela (21), fra Alfons Katavić(21), fra Metoda Puljić (33), fra Darinko Mikulić (25), fra Julijan Petrović (22), dr. Josip Gunčević (50), Vjekoslav Terzić (39), Dragan Čapo (28), Nikola Ilijić (32), Stjepan Štromar (30) i Branko Kukolja (24).
Na montiranom komunističkom suđenju u Zagrebu, 3. listopada 1946., zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac je rekao: „Vi ste učinili fatalnu pogrješku, što ste pobili svećenike. Narod vam to nikada neće zaboraviti“.
I gle „čuda“, narod to nije i ne će zaboraviti, ali kako onda, nakon toliko vremena objasniti da hrvatske i ine političare, lijeve i desne, (svaka čast iznimkama) „ne zanima“ kako su i kada u ovoj krvavoj šumi poslije završetka (!) II. svjetskog rata, u najstrašnijim mukama, od ljudi s kapama s crvenom zvijezdom petokrakom, pod zemljom okončali svoje živote oko 12.-13.000 ljudi?
Kad su otkrivene tek samo neke od oko 130 masovnih grobnica s ovog područja mnogi su ostali šokirani i u čudu na koji su se način Titovi partizani obračunavali sa svojim protivnicima, pretežno nevinim ljudima, kako su bez problema i lako masakrirali i ubijali mnoge žene, starce i djecu.
Još je veće čudo da nitko, ali baš nitko za ova zvjerstva do danas nije odgovarao!
A i predsjednik Vlade RH je rekao da svi ratni zločini moraju i trebaju biti kažnjeni!
U Macelj ne dolaze ni srpske delegacije predvođene notornim pupovcima, goldstainima, krausima, pusićima, puhovskima, stazićima, jovanovićima… Tu ne dolaze ni tzv. „istoričari“ poput klasića ili jakovine ili goldsteina.
A svi ti i mnogi drugi kažu – zločin je zločin!
Ljudi koji žive oko Maceljske šume i te kako su dobro znali tko su bili partizanski zločinci, ali uvijek su se bojali izgovoriti njihova imena, poglavito do 1990.
Nakon što je stvorena hrvatska država osnovana je i državna komisija za ispitivanje žrtava rata i poraća Hrvatskog sabora (1992.) koja je počela istraživati masovna ubojstva i na ovoj lokaciji. Radila je relativno kratko, zapravo čim se pretpostavilo da će naići na brojne ubijene nevine Hrvate, počeli su problemi. Prvo se dolaskom na vlast 2000. oko rada te komisije pobunio Ivica Račan, a potom je na prijedlog sramnog saborskog zastupnika Nenada Stazića i ukinuta (2002.).
No pojedinci pretpostavljaju da je pok. Josip Manolić, ali i ne samo on, i te kako i o ovome znao gotovo sve, ali nitko ga o tome nije ništa pitao u vrijeme života.. Ovim činom zabrane navodno je iznimno bio zadovoljan i bivši žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić, koji je i pojedinim partizanskim krvnicima iz ove šume otvoreno odavao priznanje.
Među prvima je Maceljsku šumu, 9. lipnja 1991., posjetio i kardinal dr. Franjo Kuharić, koji je tom prigodom, na stratištu Hrvata, uz ostalo rekao:
- Kad je u svibnju 1945. službeno završio najstrašniji rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i veliki dio svijeta, a Hrvatska je mnogovrsnim sukobima bila osobito tragično razbojište, očekivalo se da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Na žalost, hrvatski narod, a i drugi narodi, koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma Istočne Europe, našli su se pred teškim iskušenjima nasilja. Hrvatski narod i njegova Crkva to su posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Toliki svećenici, redovnici, redovnice, vjernici i ljudi razne dobi i zvanja nestali su u nepoznatim grobovima nad koje se nadvila prisilna šutnja. Bilo je to vrijeme slično onom vremenu u Starom zavjetu, kad je izraelski narod bio potlačen i raseljen- istaknuo je kardinal.
Sve u svemu, istina o komunističkim zločinima još uvijek presporo izlazi u javnost, (namjerno), a samim time i istina o onome što se dogodilo kako u Maceljskoj šumi, tako i u drugim šumama, gdje su partizani – s pozdravom „Smrt fašizmu-sloboda narodu!“- sudili bez suda i suđenja, prije svega nevine Hrvate, pa čak i one u dječjim kolicima.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment