Školski udžbenici su i dalje „puni“ ustaša i partizana. Zašto?

Svako malo, u nekom se gradu ili mjestu održi komemoracija, odnosno sjećanje na poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje.

Međutim, tim prigodama osim skupine hrvatskih branitelja i stradalnika te (obvezno) političara manje-više nema nikog drugoga.

A pogotovu nema školske djece, a još manje studenata, dok tu i tamo „na kapaljke“ se pojavi i neki dobronamjerni građanin, da vidi i čuje „što se tu događa“.

Stoga se ponovno trebamo i moramo upitati – na koji način i kako se u školama uči o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno o hrvatskom obrambenom Domovinskome rat? Znaju li uistinu mladi tko je bio agresor, a tko žrtva? Na prvi pogled reklo bi se da je sve već  poznato te da nešto takvo nije jasno samo i jedino ekstremnim ljevičarima, koji su se namnožili kao šipak koštica!

Školski udžbenici su i dalje „puni“ ustaša i partizana, pa se čitajući teme koje se nameću u tim knjigama i publikacijama i dalje stječe dojam da partizani i „drug Tito“ još uvijek nisu sišli s vlasti!

Nu, od predmeta koji se uče u školama, nedostaje jedan, a koji bi mogao i trebao nositi naslov – „Domovinski odgoj“!

Za taj predmet ne treba ni objaviti neku novu knjigu, jer već odavno postoji jedna s tim nazivom, a riječ je o knjizi skupine autora, koju je objavilo Ministarstvo obrane RH, Politička uprava, (1995.), a kojoj je glavni i odgovorni urednik bio častan hrvatski general i književnik – Ivan Tolj.

Istina, riječ je o priručniku za hrvatske vojnike, dočasnike i časnike, ali tako je dobro sastavljen da bi na tu temu teško netko danas napisao bolji udžbenik, namijenjen učenicima i studentima, tim prije jer su teme poput: Domovinska načela i vrijednosti, Povijesna svjedočanstva, Temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, Moralne odlike osobnosti, Hrvati i Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, pa sve do demografska obilježja Hrvatske te njezine duboke povijesti, tako dobro i cjelovito opisane da se samo poželjeti može.

Međutim, postoji još jedna knjiga, iznimno važna, a također je i njezin urednik i autor bio Ivan Tolj. Radi se o knjizi „Za Hrvatsku“, koja je objavljena 1992.!

A neki kažu- „Nemamo dobrih udžbenika!“

Imamo, samo ih treba izvaditi iz ropotarnica, u koje su upali zahvaljujući današnjim nadobudnim tzv. povjesničarima, koji i dalje pišu- kako aga kaže!

A da se malo prisjetimo kako pojedinci pišu povijesne udžbenike, spomenut ćemo tek  udžbenik iz povijesti za 1. razred srednjih trogodišnjih strukovnih škola. Autor udžbenika je dr. Hrvoje Petrić, glavni i odgovorni urednik akademik dr. Dragutin Feletar, recenzenti prof. Miroslav Šašić, prof. dr. sc.. Mira Kolar i mr. sc. Jakša Raguž, a nakladnik „Meridijani“ iz Samobora.

Pa, što u tom udžbeniku (!?) piše na temu „kako je počeo rat na mom otoku“, odnosno u Hrvatskoj? Ako niste znali, to je bilo ovako (i to svaki učenik mora znati, ako želi proći razred!):

• „Pobunjeni su Srbi početkom 1991. nastojali proširiti svoju vlast nad dijelovima Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni  pobunom 1990. godine. U proljeće 1991. došlo je do više sukoba  između srpskih pobunjenika  i policije Republike Hrvatske – u ožujku u Pakracu kada je ranjeno nekoliko policajaca, a u travnju (sic!) 1991. na Plitvičkim jezerima gdje je ubijen hrvatski branitelj Josip Jović. Pobuna se proširila u istočnu Slavoniju i zapadni Srijem. U Borovu Selu 2. svibnja 1991. ubijeno je 12 hrvatskih policajaca. Tada se JNA nastojala prikazati  kao neutralna iako je svojim djelovanjem  stalno ometala (sic!) hrvatske policijske snage u uvođenju reda i mira. Polovicom srpnja JNA je izvršila  prve izravne napade na policijske postaje na Banovini.  Krajem kolovoza 1991. JNA je počela napad na Vukovar, a time je pokazala  da je otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika. Uz Vukovar teške borbe vođene su i za Borovo naselje gdje je obranom rukovodio legendarni zapovjednik Blago Zadro koji je poginuo u borbi. Otvoreno uključivanje JNA u agresiju na Republiku Hrvatsku dovelo je do rasplamsavanja rata. Smjerovi srpskih napada te prostori koji su bili okupirani  govore o ozbiljnim namjerama  za ovladavanjem prostora istočno od crte Karlobag-Karlovac-Virovitica. Iako su napadači imali dovoljno vojnika i oružja, u tome nisu uspjeli zahvaljujući odlučnoj i visokomotiviranoj  obrani Hrvatske vojske. Nakon tri mjeseca teških borbi i razaranja, agresori (pobunjeni Srbi i JNA) su uspjeli okupirati gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske. Prema podacima iz 1999., u ratu je poginulo više od 12.000  ljudi, a ranjeno oko 33.000 osoba. Mnogi su gradovi bili sustavno rušeni, a u ratu je bilo srušeno ili oštećeno oko 180.000 stambenih objekata. Dubrovnik i Vukovar postali su simboli obrane i stradanja Republike Hrvatske. U ratu je više stotina tisuća  osoba bilo  prognano iz svojih domova, a nad mnogim civilima bili su počinjeni ratni zločini koji su postali predmetom  bavljenja hrvatskog pravosuđa, ali i Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (Nizozemska).“

Dakle, ako je to bilo baš tako kako opisuje ovaj nadobudni povjesničar, onda je očito da Srbija i Crna Gora nisu bili agresori na Republiku Hrvatsku, već – pobunjeni Srbi i JNA!? Kad govori o pobunjenim Srbima, Petrić vjerojatno misli na pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, a da smo protiv njih ratovali taj bi sukob, bez obzira na JNA, trajao možda koji dan više nego onaj (lipanj, 1991.) koji se dogodio u Sloveniji. U ovom ratu pobunjeni Srbi nisu bili ništa drugo nego izmišljeni povod za agresiju, koji su izmišljali priče o „hrvatskom ustaškom režimu koji progoni Srbe i prijeti im klanjem“. Nu, nakon ovakvog opisa Domovinskog rata Srbija i Crna Gora mogu i dalje mirno spavati te nam nisu dužni platiti ni ratnu odštetu, a kamoli što drugo. Za sve su, po tom i takvom Petriću, krivi pobunjeni Srbi i JNA!

Gdje se u svemu tome izgubila stara ideja o „velikoj Srbiji“ i ona da raseljeni  Srbi  „svi i svuda“ moraju živjeti u jednoj državi?

Autor slično uči djecu i o ratu u Bosni i Hercegovini. I tamo su  kaže  ratovali pobunjeni Srbi i JNA!

A što je to drugo nego „građanski rat“, kako  godinama tvrde Srbija i Crna Gora, uz pomoć „pobunjenih Srba“, domaćih izdajica i dezertera!

Sramotno, ali je tako, kakvi su nam udžbenici i tko ih sve piše (svaka čast iznimkama).

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)