By U povodu 30. obljetnice Vojno redarstvenih operacija Bljesak i Oluja u Zagrebu se priprema veličanstveni mimohod hrvatske vojske, policije i ostalih sudionika nezaboravnih akcija.
Nešto sličnoga, čekali smo godina.
Bit će to lijepo sjećanje na ono što je bilo, ali i prekrasna slika na oružanu silu, koja će, ako zatreba, sutra stati na branik hrvatske Domovine.
Međutim, u svemu tome ne smije se zaboraviti ni ono što se nakon oslobođenja, odnosno stvaranja države, događalo s pojedinim hrvatskim generalima i vojnicima, koji su bili stup Bljeska i Oluje, ali i drugih vojnih akcija.
Tako uz ostalo valja podsjetiti i na uhićenja Haaškog suda generala Gotovine, Markača, Čermaka i drugih, pa sve do šestorke iz Bosne i Hercegovine, u koju je bio uključen i nesretni Slobodan Praljak. U svemu tome ne treba zaboraviti ni generala Ademija…., pa i junake ala Bobetko, Sačić, Merćep, Brodarac, Glavaš, Kordić, Hrastov, Kikaš, Milanković, zapovjednike Lore, Dedakovića, Borkovića, Totha… koje su proganjali, poput najvećih kriminalaca.
Gore nego Perkovića i Mustača, i mnoge srpske i ine ratne zločince, koji ni dana nisu odsjedili u nekom hrvatskom zatvoru. .
Ante Gotovina je uhićen 7. prosinca 2005. na Kanarskim otocima. Španjolski policajci prišli su mu u restoranu Bitacora u turističkoj zoni Playa de Las Amerocas, gdje je bio na večeri.
Radost tadašnje tužiteljice Haaškog suda Carle del Ponte, koju su u Hrvatskoj pojedini političari i politikanti dočekivali cvijećem i kojoj su obilno nudili i tajne dokumente, bilo je veliko, a ona je tim povodom izjavila:
- Imam vrlo dobru vijest. Ante Gotovina je tijekom prošle noći uhićen u Španjolskoj i uskoro će biti prebačen u Haag. To je za nas jako dobra vijest i želim zahvaliti Hrvatskoj na suradnji, (sic!), kao i španjolskim vlastima što su surađivale i pomagale nama i Hrvatskoj – rekla je tada Carla del Ponte, koja je već odavno u Hrvatskoj trebala i morala biti proglašena nepoželjnom
A, prije toga, dok su još tražili Gotovinu, jednog od najistaknutijih ratnih zapovjednika i u ovim vojnim operacijama, i za njegovo uhićenje raspisali nagradu, SAD i Hrvatska, (sic!), kao za Osamu bin Ladena, Vladimir Šeks je izgovorio u središnjim informativnim tv emisijama, bez ikakvih posljedica, onu čuvenu rečenicu da ga treba – „locirati, identificirati, uhititi, transferirati!“ (Hoće li se i on pojaviti u prvim redovima svečane lože na mimohodu?)
Dakle, mi još ne znamo tko je od Hrvata najzaslužniji što je Gotovina, kao ratni zapovjednik Oluje, trebao i morao pobjeći iz domovine koju je branio i obranio, a još manje kome je to od Hrvata zahvaljivala sramna tužiteljica Carla del Ponte, što su uspjeli „zločinca“ privesti pravdi?
Ne znamo ni tko je „pokupio“ nagradu od 5 milijuna dolara, koliko su za njega nudili Amerikanci? Također bi nas zanimalo tko je taj tko je s hrvatske strane ponudio 350.000 dinara za njegovu izdaju, tko je u ono vrijeme naredio da svaki policajac kod sebe treba imati fotografiju Gotovine, tko je bio taj koji je samo diljem Hrvatske dao pretresti oko dvije tisuća stanova, kuća, vikendica, samostana…da se nađe i uhiti najtraženiji ratni zapovjednik Bljeska i Oluje?
Kad smo u vrijeme hajke na Gotovinu, Markača i druge dolazili na obilježavanje VRO Oluja95. u Knin, policija je zabranjivala nošenje i majica s likovima ratnih osumnjičenika, a oni koji su poput ratnog specijalca Josipa Klemma, tim prigodama nosili fotografije svog ratnog zapovjednika Mladena Markača, obvezno su pozivani na informativne razgovore. Neke, u koje su vjerovali da su na ovaj ili onaj način povezani s ratnim zapovjednicima Bljeska i Oluje, su i zatvarali.
Kad sam objavio knjigu „Ante Gotovina“ nigdje nisam mogao iznajmiti prostor u Zagrebu za njeno predstavljanje, čak ni u Crkvi sv. Mati Slobode!
Tada sam organizirao i veliki humanitarni koncert u zagrebačkoj Mimari, pod pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, a njegovo osiguranje mi je zabranilo da u prvih pet redova sjedi supruga Gotovine i njegov sin, koje sam pozvao. Na koncert je došao i general Praljak, a osiguranje ga nije pustilo u dvoranu, dok nisam urgirao!
Mjesec dana prije nego su Gotovina i Markač pušteni na slobodu, organizirao sam u parku Zrinjevac u Zagrebu, proslavu Gotovinina rođendana. Oko paviljona se okupilo jedva oko dvjestotinjak ljudi, dok ih je daleko više sve to promatralo iz pristojne udaljenosti. Pojavilo se i 8-9 tv kamera, koje su sve snimale, i dakako mnoštvo policajaca. Uz mene je glavni tada bio Josip Klemm, a veliku podršku davao mi je i saborski zastupnik Josip Đakić. Ni jedna tv kuća i ni jedan značajniji medij nakon svega toga nije objavio ni redak!
Mjesec dana poslije, kad su se pobjedonosno vratili Gotovina i Markač iz Haaga, na središnjem zagrebačkom trgu nije bilo mjesta – toliko su Hrvati voljeli ova dva svoja ratna zapovjednika!
Ovakve i slične priče o najžešćem progonu hrvatskih branitelja, poglavito nakon Bljeska i Oluje, mogli bi ispričati i brojni drugi, ali….sada je „najvažnije“ da se ovakvih stvari više ne sjećamo, već da kao spužvom preko ploče pređemo i preko toga, i da u prvim redovima slavlja 30. obljetnice vidimo i one, kako se raduju, a koji su još do „jučer“ progonili i nas i dobar dio onih koji su im donijeli slobodu, ali i – državu.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
