By Možda je malo neobično, ali više gotovo nitko ne pita: Gdje si bio 1991.?
Oni koji nisu bili „nigdje“ ili pak „tamo daleko“ smatraju da se nešto takvoga i ne smije postavljati, jer, Bože moj, otada je već prošlo 30 godina!
Bolje je stoga govoriti i pisati što to događalo 1941. ili 1945., a najbolje – o zločinima u vrijeme NDH ili pak koliko je bilo mrtvih u ustaškom logoru Jasenovac.
Nu, dok „nitko“ ne zna kako su se hrvatski branitelji pozdravljali u vrijeme hrvatskog obrambeno-osloboditeljskog Domovinskog rata, svi znaju da su ustaše koristile pozdrav „Za dom spremni“.
S druge pak strane, „nitko“ se ne sjeća da su se partizani i komunisti, poglavito nakon završetka II. svjetskog rata derali „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, odnosno da su svaku namještenu presudu za Goli otok ili Staru Gradišku potpisivali tim pozdravom, s kojim je inače nakon 1945. otjerano u smrt ili prognano na stotine tisuća nevinih Hrvata.
Pripadnici HOS-a su ginuli s riječima „Za dom spremni“, a partizani s „Živio Staljin“.
Na početku II. svjetskog rata nitko ni jednog koji se uključio u neku partizansku postrojbu nije pitao gdje je bio i što je radio recimo 1930., a hrvatskim braniteljima i dragovoljcima Domovinskog rata danas svako malo neki „bjegunac“ postavlja pitanje- E, a gdje si bio i što si radio u vrijeme komunizma?
Također nitko ni danas ne postavlja nikakvo pitanje četnicima koji su pri kraju II. svjetskog rata kao „strijele“ bježali i priključivali se partizanima, koji su bacali šajkače, a na glavu brže bolje stavljali kape sa tri roga i crvenom zvijezdom petokrakom.
Inače, pogledajte malo životopise članova najveće hrvatske kulturne institucije HAZU. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti oni koji su u svojim biografijama napisali jednu riječ o svojim (značajnim i velikim) komunističkim aktivnostima i funkcijama.
Većina njih se i danas hvali svojim partijskim angažmanom, a o Domovinskom ratu manje-više nemaju što govoriti jer ga je dobar dio – prespavao.
Oni koji i danas završe na sudu (da ti pamet stane!) moraju reći – jesu ili nisu služili JNA, a za Domovinski rat uglavnom ih se i ne pita.(sic!).
Kad se pišu molbe za zaposlenje mnogi se čak i boje napisati da su bili aktivni sudionici Domovinskog rata, jer im to „škodi“. Bolje se hvaliti da su u to vrijeme „brali kruške“ ili još bolje da im je „mrska“ sama pomisao na rat ili pak da oružje ili mrtve „ne mogu vidjeti“.
Oni koji su (humanitarno) nastupali i pjevali domoljubne pjesme u vrijeme Domovinskoga rata danas jedva preživljavaju, a oni koji su došli nakon njih, i pjevaju „hopa-cupa“ su milijunaši i dobro došli na sve programe osobito HRT-a.
Pogledajte razne šerbedžije. Kad je trebalo ostati, oni su pobjegli, a danas su na svim top-listama i iznimno rado viđeni u „elitnim“ društvima.
Kad ste primjerice čuli da je neki šerbedžija dao sto kuna nekom hrvatskom branitelju, jer mu je „izgorjela kuća“?
Kad su izbori, od općinskih do državnih, malo tko hoće zaokružiti ime nekog hrvatskog branitelja, jer kažu- ti su se nakrali i išli su u rat samo da se obogate!
A u Hrvatskom saboru rijetki su zastupnici koji se mogu pohvaliti iskaznicom dragovoljca Domovinskog rata, ali za to im treba „tri papira“ da popišu sve što imaju, od dva-tri stana, brodica, vikendica, pa do ne male „štednje“ …
Jedan dobar dio ljudi iskreno žali hrvatske branitelje. Kažu:
- Gle ih, nekada su bili mladi, dobri,zdravi i lijepi, a sada nažalost moraju piti tablete ili „žicati“ za pivo!
Da, jednim dijelom to je i točno. Rat je iza nas i vrijeme je, što mnogi ne razumiju.da se moramo okrenuti budućnosti, („tko je jamiojamio“), a ne samo pričati tko je i što izgubio u bitki za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu!
Sad je najvažnije tko što ima, a ne tko je što izgubio!
Da nije žalosno bilo bi smiješno.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
