Hrvatska pravda i politička odgovornost već desetljećima funkcioniraju po sramotnom i duboko izokrenutom ključu. Naime, dok se današnji političari i direktori, zaštićeni stranačkim iskaznicama, nakon ekoloških i financijskih katastrofa godinama skrivaju iza floskula kako „nisu ništa znali, vidjeli ni čuli“, istinska odgovornost u ovoj je državi rezervirana isključivo za one koji su je branili. Povijesni apsurd u kojem živimo ukazuje nam na poraznu činjenicu, a ta je da u Hrvatskoj fotelje i privilegije ostaju netaknute čak i kada se tone smeća nelegalno istovaruju pred kućne pragove građana, dok su istovremeno hrvatski generali i branitelji završavali na višegodišnjim teškim robijama zbog apstraktnih i nametnutih pravnih doktrina.
Ovaj nakaradni standard dvostrukih mjerila vuče korijene još iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Tadašnji pobjednički komunistički i partizanski aparat nikada, ni pravno, ni moralno, nije odgovarao za stravične zločine i masovne grobnice prepune nevinih ljudi, među kojima su u golemoj većini bili upravo Hrvati. Umjesto suđenja, „velemajstori“ tih zločina nagrađeni su doživotnim funkcijama i povijesnim imunitetom, a njihova politička ostavština utočište je našla u kolektivnoj amneziji sustava. Niti jedna glava iz tog režima nije pala, niti jedna ostavka nije podnesena, a stotine tisuća žrtava desetljećima su ostale prešućene.
Nasuprot tom povijesnom zataškavanju, nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata primijenjen je brutalno drugačiji, rigidni pravni eksperiment. Hrvatska se, braneći vlastiti teritorij od barbarstva i agresije s istoka, našla pod povećalom međunarodnih i domaćih sudova koji su uveli institut takozvane „zapovjedne odgovornosti“ i udruženog zločinačkog pothvata. Pod tim su teretom pred Haškim tribunalom i domaćim pravosuđem pale desetke presuda, a vojni i politički dužnosnici (poput političke i vojne šestorke iz BiH, Mirka Norca, Merčepa, Branimira Glavaša i drugih) osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne. Paradoks je potpun. Kažnjeni su zapovjednici koji su branili svoje domove, često ne zbog izravnog izvršenja zločina, već zato što „nisu spriječili“ postupke pojedinaca u kaosu nametnutog rata.
Najveća sramota ovog procesa ne leži samo u haškim sudnicama, već u banskim dvorima i saborskim klupama. Pojedine hrvatske političke garniture i dužnosnici preuzeli su ulogu revnih izvršitelja tuđih naloga. Slijepo izvršavajući međunarodne pritiske, beskompromisno su otvarali državne arhive, slali povjerljive dokumente haškom tužiteljstvu i mirno promatrali kako se legitimne obrambene operacije pokušavaju kriminalizirati. Ti su političari izravno zaslužni što su ratni junaci postali žrtveni jarci, dok su oni sami zauzvrat kupovali vlastiti opstanak na pozicijama moći i europske karijere.
Krug je zatvoren u današnjoj svakodnevici. Isti taj politički mentalitet koji je olako trgovao sudbinama branitelja, danas demonstrira potpunu odsutnost morala kada su u pitanju vlastite fotelje. Kada ispare milijuni eura iz sportskih saveza ili kada bjegunci od pravosuđa preko noći pobjegnu preko granice, a o tonama smeća da i ne govorimo, ti isti političari odjednom gube svaku „zapovjednu odgovornost“ nad resorima koje vode. Dokle god hrvatsko društvo bude toleriralo sustav u kojem se herojstvo kažnjava zatvorom, a politički nemar i pljačka nagrađuju ostankom na vlasti, živjet ćemo u državi bez moralnog kompasa i bez trunke političke higijene.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment